Vozila sam se autobusom. Onim autobusom u kom te ponude bombonama, kafom i čajem, kako bi ti vožnju učinili toplijom. Meni je već bilo toplo, jer sam krenula da posjetim svoju porodicu. No bombone i čaj ne umijem da odbijem. I tu, negdje između čaja, pune i isprekidane linije auto-puta, sedišta broj 16, muzike u ušima i snijega koji je bijelio predjele – ušunjala se rečenica. Ona prva kojom bih započela svoj roman. Rečenica koju godinama jurim.
Uzela sam telefon i upisala je u bilješkama. Malo sam je posmatrala i divila joj se. Nije to bila nikakva specijalna rečenica, ali je bila napisana. Nakon toga sam poslala poruku jednom Piscu:
“Kako se započinje roman? Misliš li da je okej da počnem u autobusu, na sjedištu broj 16, negdje na auto-putu? Ili to mora da bude neko poetično mjesto? Ukoliko je to okej, možda je dnevnički zapis dobra početnička forma. Oko takvih zapisa ne moraš puno da brineš, a ja ne volim da brinem. Naročito ne kad pišem.”
“Odlična ideja za dnevnik, samo tu mora biti nekih stalnih likova. Počinje se tako što zgrabiš čitaoca na prvoj strani inače ode on dalje. Autobus je okej.”
Kasnije, kada sam stigla u svoju porodičnu kuću sa televizorom, taj televizor je bio uključen. Jedna starleta koju oslovljavaju sa „estradna umjetnica“ je smrtno ozbiljna pričala o tome kako već mjesecima radi na svom romanu. Baš je tako rekla – da RADI na romanu. Kako se zatvara u vilu, kako redove ispisuje na nekom posebnom kompjuteru, pa sve to šalje menadžeru, pa on valjda to čita i dalje prosljeđuje nekome u toj estradnoj mašineriji. Nekih desetak minuta je potrošila na pričanje o sadržini i formi romana, kao i o tome ko su likovi. Naglasila je da će roman biti hit i da jedva čeka da ga završi. Da pored toga priprema novi singl, modnu liniju nečega i da planira da otputuje u Ameriku.
Bila sam zbunjena. Već neko vrijeme sam vjerovala da je ta djevojka starleta.
Bila sam zbunjena što nemam menadžera, ne umijem da pjevam, ne znam ništa o modi i modnim linijama, a Ameriku sam videla na Googlu.
Imala sam taj autobus, sjedište broj 16 i savjet Pisca.
Imala sam taj trenutak kad samo sjediš i gledaš. I tu si. Sam sa sobom i svojim mislima. I onda ta prva rečenica ušeta, zagrli te i ostane tu. Bez rada.
Imala sam te neke likove za koje nije bitno koja su im imena, već kakve su im ruke, djela i riječi.
Tu zbunjenost je ubrzo prekinula moja Tufna. Tufna već sedmicama piše Djeda Mrazu i to pisanje joj fino ide. Ona zaista vjeruje u Djeda, iako ima dvadeset i tri godine. Neki ljudi joj se smiju zbog toga, ali nju je baš briga. Ona samo vjeruje. I piše.
Elem, Tufna nije bila zbunjena zbog starlete. Tufna niti zna ko su starlete, niti gleda televizor. Bila je zbunjena zbog žene koju je slučajno ćušnula pri izlasku iz nekog svog autobusa. Nakon tog ćuša joj se kulturno izvinila i uputila osmijeh. Žena se razgoropadila i rekla joj je: „Šta izvini? Šta mi se smješkaš? Gledaj gdje ideš, kobilo!”
Tufna je imala samo svoj autobus, kulturu, osmijeh, jedno „izvini“ i vjeru u Djeda Mraza.
Tufna je imala i mene.
Rekla sam joj, da ukoliko je kobila, da je ona meni ona kobila-jednorog iz Barbikine porodice. Onaj jednorog sa ružičastim repom po kom su šljoke i raznobojni staklići. Onaj jednorog sa lijepo iscrtanim očima.
Uspjela sam da joj izmamim osmijeh.
Imam moju Tufnu.
I taj dan koji će vjerovatno ušetati u roman.
Dan za koji mi nije bio potreban naročit rad.
Dovoljno je bilo da se sudarim sa televizijom.
Dovoljno je bilo da se Tufna sudari sa ulicom.
Autorica: Tijana Banović (Black sheep)
