Zašto u siromašnom društvu najsiromašniji moraju biti profesori, ljekari, naučnici, umjetnici? Zašto se baš njima, koji su spremni da i u ovim nesrećnim okolnostima rade i kreiraju mikrosvijet koji bi generaciji moje kćerke dao nadu i podstrek, šalje poruka da nam ne trebaju? Znam da MMF to ne interesuje kada odobrava budžet. Ali moralo bi da zanima naše ministre i Vladu kada određuje onako bijedne novce za zdravstvo, prosvjetu, nauku i kulturu.
Godina koja ostaje za nama je godina u kojoj me je napustilo mnogo vrlo bliskih ljudi. Pamtiću je zbog toga, definitivno.
Pored emotivnih ožiljaka koji će sigurno dugo, dugo zarastati, ostaće urezano i jedno pitanje – moje kćerke – na koje nisam imao odgovor.
U stalnim nastojanjima da je ubijedim da pokuša da nađe razlog da ostane da živi u Srbiji, u jednom od mnogobrojnih razgovora, rekla mi je da joj ne smeta siromaštvo i činjenica da je teško da će Srbija ikad biti zemlja u kojoj će većina moći da živi normalno od svojih primanja. Rekla mi je i da zna da Knez Mihailova neće nikad biti kao Kerntner štrase u Beču, Terazije kao Champs Elysees u Parizu, i da je za to baš briga. Lijepi su i ovakvi. Izgovorila je mnogo toga lijepog o nama, našoj zemlji i zašto bi voljela da živi baš ovdje, samo jedna stvar ju je mučila…
Da li siromaštvo neophodno prati i primitivizam? Da li je sveopšta degradacija vrijednosti nezaobilazna posljedica ekonomskog zaostajanja? Da li su ovdje uvijek primitivci “vodili kolo”, a pristojni ljudi se sklanjali i pokušavali da izgrade svoj alternativni život?
Prevedeno na jezik mlade osobe: “Da li će i meni cijeli život ‘seljačine’ određivati šta je dobro, a šta ne? Jesu li za njih već unaprijed rezervisani skupocijeni automobili i luksuzni separei, a za ostali svijet tramvaji, autobusi i zadimljeni bircuzi sa klekom i lozom? Da li je ta podjela završena, tata?”
Svaki roditelj zna da je jedna od najtežih stvari u životu ona kada vam rođeno dijete postavi pitanje na koje nemate odgovor.
Da li siromaštvo neophodno prati i primitivizam? Da li je sveopšta degradacija vrednosti nezaobilazna posledica ekonomskog zaostajanja? Da li su ovde uvek primitivci “vodili kolo” a pristojni ljudi se sklanjali i pokušavali da izgrade svoj alternativni život?
Ja znam da je “svjetska podjela” u kojoj je Srbiji pripalo mjesto “jeftine radne snage” već napravljena. Znam i da je to sada već realnost koja će potrajati. Ono što ne znam je zašto u toj i takvoj podjeli nemamo dovoljno mudrosti da sebi sačuvamo dostojanstvo postojanja. Zašto u siromašnom društvu najsiromašniji moraju biti profesori, ljekari, naučnici, umetnici? Zašto se baš njima, koji su spremni da i u ovim nesretnim okolnostima rade i kreiraju mikrosvijet koji bi generaciji moje kćerke dao nadu i podstrek, šalje poruka da nam ne trebaju.
Prevedeno na običan jezik: vjerovatno nećemo nikad napraviti “Mercedes”, ni “Armani”, ni “Silicijumsku dolinu”, ali možemo da imamo vrhunsko pozorište (jer je već odlično), prostor da vrhunski ljekari (i njih imamo) liječe ljude u pristojnim uslovima, da podržimo domaće pisce (jer su još uvijek najčitaniji), da nastavimo da pravimo dobre filmove i serije (jer su i dalje najgledaniji), a ne da američkoj “C” produkciji pružamo usluge, da profesorima vratimo dostojanstvo i vjeru u edukaciju…
Sjećanje me, na trenutak, vraća u vrijeme Sovjetskog Saveza, kada je narod stajao u redu za hranu, a Boljšoj teatar je bio u svjetskom vrhu, sovjetska kinematografija jedna od najvećih, sovjetski naučnici, pisci, profesori, siromašni, ali građani Prvog reda…
Za sve ovo ne treba mnogo. Ni para, ni volje. Znam.
Htjedoh reći svojoj kćerki: “Srbiji je oduvijek trebalo malo da bude dobra i pristojna zemlja…”
Ali to “malo” često je bilo nedostižno…
Nisam joj rekao… Nisam imao snage…
Autor: Dragan Bjelogrlić