Koliko puta ste bili u situaciji u kojoj u kratkom roku morate da se spremite za test, kolokvij ili ispit, ili da odradite neki zahtjevan zadatak na poslu? Uvijek vam fali vremena, pogotovo ako ste sporać sklon ostavljanju sve za zadnji čas. Kako, kad imate samo dva sata na raspolaganju i preko sto strana? E, tu na scenu stupa tehnika brzog čitanja.
Prosječan čovjek čita oko 160 riječi u minutu, a sve preko 300 se smatra natprosječnim, dok super brzi ljudi čitaju i preko 3.000 riječi. Kako to izgleda u praksi, iz prve ruke nam je objasnila Jelena Ralčić, instruktor brzog čitanja u Školi intelektualnih vještina. Ona čita preko 2.000, ali kaže da je to optimalno i da stalno varira.
Inat je bio njena motivacija
Jelena je na kurs otišla slučajno 2009. dok je bila u Centru za talente Beograd II. Priliku da savlada tehniku gledala je prvenstveno kao šansu da izbjegne školu na dva dana, ali se onda iznenadila.
“Otišla sam sa još jednom djevojkom koja je takođe kasnije radila kao instruktor. Pojavio se Igor, koji je inače sada moj šef, i krenulo je predavanje. U jednom trenutku podijelio nam je štapiće i bukvalno uvrnuo mozak u perecu. Samo smo počeli da primenjujemo tehniku i vidjeli da nam ide, da možemo više i više. Pričao je o nekim velikim brzinama i da jako malo ljudi može da ih postigne. Mi smo se samo pogledale i rekle ‘sad ćemo da mu pokažemo’. Bile smo u pubertetu“, uz smijeh se prisjeća Jelena.
Za uspjeh, kaže, bila je presudna motivacija. Nisu učili samo brzo čitanje, već su radili i vježbe percepcije.
“Objasnio nam je kako mozak funkcioniše, zašto nam je čitanje takvo kakvo jeste. I nije bilo lako u svakom dijelu kursa. Neke vježbe sam radila prilično loše. Recimo, tjerao nas je da pišemo brojeve i lijevom i desnom rukom. Trening je bio vrlo intenzivan, zamoran. Nas nekoliko ga je odradilo kako treba i dogurali smo do instruktora“, priča Jelena.
Nije riječ samo o talentu, a ne odlučuje ni inteligencija. Postoji predispozicija kod ljudi koji dosta napreduju jer su već ionako navikli da čitaju. Ali, napredak ko napredak ne može da se mjeri samo brojkom.
Uspjeh je subjektivan
“Imala sam dječicu koja su čitala manje od 100 riječi u minutu, jer im čitanje loše ide. Ako sa 80 počne da čita 320 ono je ostvarilo mnogo veći napredak od nekog ko je čitao 300, a sad čita 500“, objašnjava instruktorka.
Ne mjeri se samo brzina već i procenat razumijevanja pročitanog. Kad čitamo, kao da imamo neki unutrašnji glas. To je subvokalizacija. Mozak može da obrađuje podatke na nekoliko načina. Kao sliku, vizuelno, i to pokušavaju da nauče polaznike, što se dešava na brzinama od 1.000 riječi u minutu i više. Tad počne da se gubi unutrašnji glas i postoji samo vizuelna obrada.
Sa druge strane tu je i auditivna obrada, koja je paralelna i koja nas malo usporava. Nije strašno na brzinama do 1.000, to je taj unutrašnji glas i dešava se. Ali kad čitamo sporije od unutrašnjeg glasa, onda imamo problem. Tad obrađujemo podatke mnogo sporije, nego što ih mozak prirodno obrađuje, pa dolazi do miješanja signala, a povećava se i šansa da koncentracija odluta. Recimo, po istraživanju iz 1999. godine ljudska koncentracija traje oko 3 minuta, a sada je još i manja.
Brzina čitanja varira kako od sadržaja, tako i od formata.
“Nećemo istom brzinom čitati stručni tekst, Harija Potera, Anu Karenjinu…Brzina kao takva postoji optimalno. A optimalni uslovi su da je neko odmoran, da čita relativno lak tekst i da su kolone uske, da postoji novinski format. Što je veličina teksta manja, tj. što su uže kolone, sa manje detalja, to se lakše čita. Pritom ne koristi se ista tehnika za učenje i za čitanje beletristike. Ljudi mogu da nauče koji princip čitanja i primanja informacija da primijene na koji tekst. Kada se uči, tekst se ne prolazi samo jednom, nego nekoliko puta i u svakom trenutku se hvataju različite informacije. Sa druge strane, kad se čita beletristika ne poštuju se principi učenja nego se čita tako da je udobno. Tehnika apsolutno može da se primijeni i na čitanje sa smartfona“, naglašava Jelena.
Ništa kao trening
Postoje onlajn obrasci za vježbanje brzog čitanja, i neki od njih su besplatni i vrlo dostupni, ali ništa od toga ne mijenja trening.
“Onog trena kad polaznici vide da mogu i kad postanu svjesni koliko će više slobodnog vremena imati, tu više nema problema. Najteže je raditi s ljudima koji mogu, a ne misle da mogu i plaše se toga. I onda im damo rezultate, pa budu u čudu, srećni i ponosni na sebe”, dodaje Jelena i naglašava da godine uopšte nisu uslov da bi neko brzo čitao.
Otkrila nam je i kako joj je brzo čitanje koristilo dok je strudirala Filološki fakultet.
“U prvom ispitnom roku polagala sam Uvod u psihologiju, knjiga od oko 300 strana. Trebalo je da mi drugarica donese bilješke koje je napravila jer je učila iz knjige, ali se nešto iskomplikovalo i nije mogla da mi ih dostavi. U petak oko podneva mene pukne inat. Završim sa svim ispitnim pitanjima, sa knjigom, i u ponedeljak ujutro odgovaram. Desetka. Izlazim iz amfiteatra i vratim se da učim nešto drugo. Prošla sam je jednom, ali na način koji su nam preporučili za učenje. U četvrtoj godini nisam imala problem da pročitam zadatu lektiru na stranom jeziku za jedno prijepodne” kaže Jelena.
Tajna uspjeha
“Svaka od tehnika je odmah upotrebljiva. Mi je u subotu pokažemo i poslije kursa automatski može da se primjenjuje na svemu živom. Poslije nedelje je još bolje. Fora je u tome da se onog trenutka kad ste usvojili tehniku ne vraćate na stari način čitanja. I brzina isto tako ostaje, to je čak i bitnije od vježbanja“, zaključuje Jelena.
Izvor: Noizz.rs