Ivićeva je svoju potresnu priču objavila na blogu i priznala da ju je bivši partner mentalno zlostavljao, ucjenjivao, uhodio i pokušao da preuzme kontrolu nad njenim životom.
Voditeljka Jutarnjeg programa RTS-a Irina Ivić bila je žrtva psihičkog nasilja. O ovoj teškoj temi ona je odlučila javno da progovori i pomogne ženama koje imaju isti problem.
Ivićeva je svoju potresnu priču objavila na blogu i priznala da ju je bivši partner mentalno zlostavljao, ucjenjivao, uhodio i pokušao da preuzme kontrolu nad njenim životom. Na svu sreću, uspjela je da se izvuče iz svega, uz pomoć i podršku porodice i prijatelja.
Prenosimo vam njen tekst u cjelosti:
“Moja priča nije priča o fizičkom nasilju. Nisam živjela zarobljena u klopci psihičkog zlostavljanja, ali jesam u začaranom krugu emotivne vrteške koja se stručno zove psihoza.
To je stanje kroz koje su prošle sve žene, žrtve partnerskog ili porodičnog nasilja. I stanje u kojem mnoge žive, znajući da nisu srećne, ali ne znajući šta je uzrok tome.
Početak svake ljubavne priče sličan je onima u romanima sa srećnim krajem. Romanse u kojima počinje nasilje nisu izuzetak i prvi signali, koji žrtve ne znaju da prepoznaju, uvijek se pojavljuju u fazi početne zaljubljenosti. Za mnoge je već kasno da odu.
Život u šarenom balonu je adekvatan opis za stanje prvih mjesec ili dva dana u kojima se razvija crv psihoze. Sve se dešava brzo i idilično. Tako smo u početku i nas dvoje bili nerazdvojni. Nije bilo važno da li zajedno idemo na neku proslavu ili me samo prati do posla. Svo svoje slobodno vrijeme želio je da provodi sa mnom i uđe u moj svijet.
Dani su ispunjeni upoznavanjem sa porodicom, prijateljima, sitnim poklonima, iznenađenjima i svime onim što jednom normalnom biću govori da je onome drugom stalo da učini sve da biste vi bili srećni i nasmijani. I obrnuto.
Neprimjetno u život ulaze ljubomora, posesivnost i kontrolisanje. Nekome ko nosi ružičaste naočare to skretanje sa puta normalnih odnosa ne pokazuje se kao crveni alarm. Svijet je već druge boje.
Nijanse postaju sive kada počnu prve emotivne ucjene. Čim je upoznao moje navike, okruženje, ljude sa kojima provodim vrijeme, moj tadašnji momak počeo je da traži da mijenjam sve što je mislio da ga ugrožava. Zahtijevao je da se ponašam na određeni način da bi on bio zadovoljan.
Ili prema njegovim riječima, kako bih pokazala da ga poštujem.
Sva očekivanja imala su za cilj eliminisanje moguće konkurencije ili mogućnosti da upoznam nekog novog momka. Prestanak druženja sa određenim muškim prijateljima ili uslovljavanje da odlazim u teretanu u koju idu isključivo žene bili su početak suludih uslova za opstanak.
Žrtve to mogu da shvate kao znak slabosti i nesigurnosti partnera, ali sve koje su kao i ja sklone ‘popravljanju’ situacije učiniće ustupke koji im se ne dopadaju. U tom trenutku djeluju kao mala žrtva za zadobijanje povjerenja onog drugog. Ali to je nasilniku zapravo znak da može da krene dalje.
Ono što djevojke ne mogu da znaju jeste istina da druga strana nikada neće biti zadovoljna.
Razumni razlozi, objašnjavanje da nema mjesta strahovanju, ljubomori i strepnji nemaju efekta. Nasilnici nikada ne mogu da razumiju da ste vi na zajedničkoj, a ne na suprotnoj strani.
U našem slučaju za to su bila dva razloga. Prvi razlog bilo je njegovo nisko samopouzdanje prikriveno spoljašnjom razmetljivošću. Naviknut da ljudima prikazuje sebe boljim nego što jeste tako se ponašao i u bliskim odnosima.
I naš odnos je doživljavao kao predstavu u kojoj sam i ja, vjerovatno, igrala istu ulogu prikazivanja najbolje verzije sebe. Jednostavno nije mogao da prestane da “brine” kada će se pojaviti moje pravo lice i ‘srušiti’ mu sve.
Drugi, mnogo važniji razlog, bila je činjenica da je on zapravo radio sve ono od čega je strepio da će mu se dogoditi. Održavao kontakte sa drugim djevojkama, lagao, manipulisao svojom ljubavlju prema meni. Kao takav, naravno da nije mogao ni meni da vjeruje.
Nije mu bilo lako sa mnom. Nisam popuštala pred njegovim pokušajima da kontroliše moj život, moje kretanje, oblačenje, izbor prijatelja. Nisam se ni pravdala pred optužbama da lažem, nešto krijem, imam loše namjere.
Nisam pristajala da me smjesti u okvir ponašanja u kojem bi mi za sve postupke, pa i razmišljanja, trebalo njegovo odobravanje. Bila je to teška međusobna borba i on je mijenjao taktike kojim bi svaki put osigurao da mu ostanem u šaci. Nisam bila laka žrtva, ali nikada nisam bila sigurna odakle, niti kada, stiže sljedeći napad.
U početku se nisam sa njim čak ni raspravljala. Pokušavala sam da objasnim istinu, a kada bi razgovor prelazio u svađu okretala se i odlazila. I vraćala se uvijek.
Zašto? Zato što psihoza brzo počinje da radi svoje, a psihičko nasilje je emotivna vrteška čija vožnja nema kraja. Manipulacije su vrlo vješto dozirane, od romantičnih izliva nježnosti do bijesnih ispada ljubomore koji se uvijek završavaju rečenicom – ti mene ne voliš.
U najboljim slučajevima sve se završava durenjem nasilnika i umiljavanjem žrtve koja dokazujući ljubav čini nove ustupke.
U težim slučajevima, žrtve se ‘bore’ za uvažavanje svoje istine. Ne daju na sebe, opet, dokazujući onom drugom da nije u pravu.
Čak i kada shvate da više nema smisla ostati u tome i okrenu se da odu, to mogu samo uz “'dozvolu’ zlostavljača. Ja sam nekada samo dobijala poruke dok me ne privoli da razgovaramo.
Nekada je zvao po nekoliko puta na dan.
Danima. Nedjeljama. Uhodio me. Nije prihvatao odgovor da je kraj. Koristio je sva oružja dok me ne izazove na odgovor. Ljubavni ton mijenjao je u pokajnički, pa svađalački, u bilo kakav, sve dok ne dobije povratnu reakciju. To bi značilo da sam ponovo tu. A onda bi počinjala nova tura ubjeđivanja da za mene nema boljeg.
Suština je uvijek ista – zadržati odnos koji smo još dok smo živjeli u balonu prihvatili kao odnos ljubavi. Psiholozi bi to opravdali prirodnom potrebom jednog živog bića da ne odustane lako od te ljubavi, sa tom razlikom što se u stanju psihoze lako izgube kompasi koji pokazuju da taj odnos neće imati srećan kraj. Žrtve postaju lak plijen, uvjeren da neko bolji za njih možda zaista i ne postoji. To zaista može da razumije samo onaj ko je kroz to prošao. I to je odgovor na sva pitanja – zašto ga nije ostavila?
Potvrda pripadnosti potrebna je i jednom i drugom. Nasilnik je nalazi u stalnim novim zahtjevima za dokazivanje iste, dok žrtve postaju toliko nesigurne ispunjavajući zahtjeve da im se svako odobravanje od strane partnera čini kao veliki uspjeh.
Borba za ravnopravan odnos, međutim, prerasta u svađe koje se vremenom završavaju sve težim riječima. Kada im nestane verbalnog oružja, nasilnici prelaze na ubijeđivanje fizičkim udarcima.
U tom začaranom krugu, od prvih ljubomornih scena do najtežih prijetnji proći će šest mjeseci ili dve godine. Pravila nema.
Jedino pravilo koje u ovim slučajevima važi jeste da je izlaz iz svega samo potpuni prekid svakog kontakta. Promijenite broj telefona, preselite se u drugi grad, državu, planetu. Dokle god može da vas sretne u prolazu i pogledom izazove u vama nesigurnost, dotle ste i dalje njegova potencijalna žrtva.
Društvo u kojem živimo samo se deklarativno zalaže za prestanak partnerskog i porodičnog nasilja. Dokaz za to je i ćutanje o tome kada se događa u našoj sopstvenoj kući, porodici ili među prijateljima. Rezultat je poražavajući stav da je nasilje samo kada neko na vas digne ruku, ali ne i glas.
Ja nisam imala modrice, ali emotivne rane bile su jednako teške i sa njima se trebalo nositi svakoga dana. Odlaziti među ljude, kolege, obavljati posao sa osmijehom na licu. Istinu je znalo samo nekoliko mojih bliskih prijatelja.
Porodica je znala da se nešto loše događa, ali ja nisam dozvoljavala da biju moju bitku. Sama sam se u nju uvukla, mislila sam, i sam ću da se izvučem.
Ali nikada nisam bila sama. I to je za mene bilo neprocjenjivo u svim teškim trenucima. Moji prijatelji bili su zabrinuti. Davali mi savjete koje bih i sama sebi dala, da nisam bila pomućenog razuma. Tješili me i bili moja podrška da nastavim dalje. I što je bilo najvažnije, nikada me nisu osuđivali. To je bio ključ što nikada nisam konačno posustala i pristala da svoj život živim po tuđim pravilima.
Danas znam koliko je teško svim djevojkama i ženama koje tome ne znaju da se odupru. Koje ne mogu da prepoznaju u šta ih uvlače ustupci pred nečijom ljubomorom, nesigurnošću i strahovima. Koje postaju isto tako nesigurne i plašljive osobe kojima je dovoljan jedan poprek pogled da upadnu u paniku i pomisle š- ta sam sad pogriješila? I kojima niko ne govori da su pogriješile samo zato što o tome ćute.
Moramo da prekinemo tu tišinu.”
Izvor: espreso.rs
