Baš mi je maloprije prijateljica rekla kako se prave žene rađaju, nakon što sam ja njoj rekla kako zavidim pravim ženama. Ne onima koje su žene po tome što im u JMB nakon datuma rođenja stoji 975, kao što sam ja, nego onima koje nikad u životu nisu promijenile gumu na automobilu, silikonirale kadu ili popravljale utičnicu.
Onima koje kad im nešto ispadne na pod, stoje s pretužnom facom i čekaju da im se to nešto podigne – jer pretežak je život kad ti nešto na pod padne. Onima što plaču da ih svi vide kad je nešto tužno i oko kojih se svi sjate da ih tješe kad im je teško – a njima je često teško jer su emotivne. Onima što imaju osmijeh od milion dolara. Za moj sam ja nedavno dala četiri stotine maraka – pukao mi zub, pa dok se to riješilo… I ko mi je kriv što zubima otvaram teglu s ekserima. Mogla sam da spustim čekić i testeru iz ruke, pa da… Uglavnom, kažem, pravim ženama… Što znaju da uživaju na masaži, a ne ko ja da mole boga da se sve što prije završi pa da ja konačno prestanem da glumim pravu ženu. Jer se očito nisam rodila kao takva. I svi crveni nokti i platinasta kosa i šminka i epilacija neće učiniti da se od bundeve preobrazim u kočiju. Samo će dovesti do toga da mi neko postavi ono smiješno pitanje na koje još uvijek nisam smislila pravi odgovor – što si se to ti sredila.
Kako se uopće odgovori na ovo pitanje? Šta se kaže? Kad mi neko kaže kako mi je lijepa majica, ja obično odgovorim kako mi je muž kupio. Jer ja sebi rijetko kad kupim nešto za šta neko drugi misli da je lijepo. Sjećam se situacije kada sam u prodavnici izabrala haljinu za koju me je prodavačica, plaćena da proda istu, tri puta pitala vi ćete to stvarno kupiti?, svaki put posebno naglašavajući TO.
Ali kako odgovoriš na to kad te neko pita što si se to ti sredio. Prvo, to podrazumijeva da si inače nesređen, i na to donekle mogu da pristanem. Da se ne foliramo, važno je meni kako izgledam, ali mi je nekad mnogo važnije da konačno (podcrtavam riječ konačno) izađem iz kuće. Što znači da smo svi piškili, kakili, obuli cipele, nismo skinuli kape ili jakne, našli smo ključeve, mobitele, presvukli smo košulju koja nam FUUUUJ stoji (juče je još bila omiljena košulja koja se nije smjela oprati jer osim nje nemamo ništa drugo obući), pa smo opet izvadili košulju iz prljavog veša i obukli je, dogovorili se da na nju moramo obući i jaknu, i to zimsku jer je hladno, saslušali zašto se jakna ne mora nositi u novembru, i kako se može i u majici kratkih rukava vani, oduzeli smo šerpu i poklopac i kutlaču jer nam to neće trebati vani, s razumijevanjem saslušali tiradu o tome kako se to mora ponijeti, kako je nužno da se sviiiiiraaaaaa, odbili da pristanemo na to da uz zimsku jaknu idu sandale, oduzeli kremu sa cinkom koja se nekim čudom stvorila taman na vrijeme da se njome namaže jakna koja se sada mora presvući, kao i pelena jer se u međuvremenu opet kakilo, nema vremena da se traži druga tašna i da se ta divno slaže uz čizme, ali nećemo čizme, opet nema ključeva, nazovi me da nađem mobitel, negdje se izgubilo dijete, je li mačka ostala na balkonu, ima li djeteta u ormaru, kako nema, pa gdje je, kako ne znaš, pa šta radiš u ormaru, ne, ne dolazi u obzir da presvučeš više i jednom išta u čemu si ili pucam!!!!
Po šavovima, jasno.
I ko onda ima vremena da gleda u čemu je.
Ja se obučem prva. Potpuno svejedno u šta. Samo neka je funkcionalno, brzo i neka se može sto puta skinuti, jer je presvlačenje pelena u jakni kao plivanje u skafanderu. I sasvim sam svjesna toga da nisam sređena svaki dan. Ali, treba li me na to podsjećati tako što će me se pitati šta si se to ti danas sredila. Pogotovo ako se radi o situaciji u kojoj sam se samo pogledala u ogledalo u kući i malo popravila kosu, umjesto da se prvi put pogledam u retrovizoru dok isparkiravam.
Da ja nisam samo 975, nego da sam prava žena, nikada me niko ne bi pitao što sam se danas sredila. To se prave žene ne pita. One su uvijek sređene. Bez obzira koliko djece u kojem uzrastu, dobu i mentalnom statusu imale. Kako – ja to ne znam. I sigurno neću nikada saznati jer je to prava ženska tajna koja se prenosi s generacije pravih žena na generaciju još pravijih i vješto se krije od svih nas koje se sredimo jednom u životu. I umjesto da uživamo u tom trenutku, samo našem i tako posebnom, neko nas grubo vrati u stvarnost. Ubundevi nas.
Zavidim pravim ženama. Koje se, kako kaže moja prijateljica, rađaju. Umjesto da rađaju djecu koja vole da gledaju stare albume. Pa onda sva ushićena dotrče nepravoj ženi, koja sjedi na kauču i pokušava da ušije odvaljeni kaiš od torbe koja je još uvijek prepraktična da bi se bacila i kojoj je težina stvari donesenih iz prodavnice u kojoj iz ekoloških razloga ne daju kese dohakala. I pokazujući neki prastaru sliku, vrisnu: jao, mama, kako si ti nekad bila lijepa!
Aha.
A onda sam se baš lijepo sredila.
Izvor: Gracija
