Sve mi je bilo jasno kada je moja kćer tražila da joj se u navijačkom šopu jednog kluba kupi majica.
Preciznije – duks. S natpisom koji je svjedočio da je ona vatreni navijač spreman da u borbi s protivnicima da i život. Ja sam samo reklane može, dok je moj muž imao potrebu da objasni. I upao u razgovor o sigurnosti, huliganstvu, djevojčicama i tome šta im priliči, a šta ne priliči, o lijepom ponašanju i kako mi mnogo ulažemo u njeno obrazovanje. Na sve to ona je imala barem šest “ali”, kolutala je očima da sam mislila da će joj ispasti, cumkala, puhala, plakala i generalno išla na živce kako samo ona zna, dok je on bivao sve glasniji. Kad sam bila sasvim sigurna da nas čuju u susjednoj zgradi, te kada je on počeo da karikira ponašanje na stadionima i navija, pitala sam je samo da mi nabroji dva igrača kluba za koji bi dala život. Tišina. Hajmo, ko ih trenira? Tišina. Dobro. Hajmo, gdje im se nalazi stadion? Tišina. Dobro. Hajmo sad u svoju sobu i zatvoriti vrata tako da sam jedno vrijeme mirna barem od jednog djeteta.
Ona je otišla. A on je ostao. Da sad objašnjava meni kako su današnje generacije da te Bog mili sačuva i sakloni. I koji je sad to momenat da se nose navijačke majice!? Muški momenat, rekla sam. Pritom ne misleći kako naša kćer ispituje svoju mušku stranu. Sad je on malo počeo vrtjeti očima, cumkati, kao šta ja znam. Znam dovoljno o tome da se djevojčica počne interesirati za fudbal samo kada se interesira za dječaka koji taj fudbal prati. A pritom je fudbal zanima koliko je mene zanimao boks kada sam se počela zabavljati s tobom, rekla sam.
Naravno, nisam pomogla. Jedina stvar gora od toga da jednom ocu kažeš da mu je kćer na putu da postane navijački huligan jeste da mu kažeš kako je vrlo zainteresirana za jednog malog ko folnog huligana. Koji je, najčešće, utakmice i bakljade gledao na televiziji. Ali hajde ti to dokaži ocu ženskog djeteta. Odmah je otišao da špijunira. Da provjeri na Facebooku ko to navija, nosi majice i piše navijačke statuse. Kažem, sve mi je bilo jasno odmah u startu. Djevojčice su te koje trebaju da se svide. Tako nas nauče. I mi tražimo načine da se svidimo. Tako što naprasno zavolimo fudbal ili sportski biciklizam, počnemo se zanimati za automobile i ko je prvi na ATP listi. I to je još najnaivniji način na koji se prilagođavamo. Jer, realno, mi se prilagođavamo. Muškarci ne idu gledati romantične komedije. Ili ako idu, onda mjesecima o tome pričaju kao o najvećoj žrtvi. Gledajući akcione filmove, žene se ne žrtvuju, nego pokazuju da im je stalo. Voljela bih da vidim tog trinaestogodišnjaka koji je zbog neke curice na majicu nalijepio Justina Biebera. Ili četrdesetogodišnjaka koji je pristao da umjesto s društvom noć provede na koncertu klasične muzike.
Uvijek sam mislila da su roditelji ti koji naprave razliku između dječaka i djevojčica. Ali, ima nešto i u genima. Što sam shvatila tek kada sam nakon ženskog djeteta imala priliku odgajati i muško. I pomiriti se s tim da mu je draže igrati se loptom nego lutkama i da ga šoljice za kafu zanimaju samo ako će ih slomiti jednu po jednu. Ona je bicikl bez pomoćnih točkova počela voziti u osmoj godini, i to nakon što sam se na glavu nasadila da je ubijedim kako nema bojazni da će se polomiti, a on se već sada penje na moj veliki bicikl i balansira odgurujući se od zid. Ona je gledala Matovilku, on Nindža Pandu. Ona je s tri godine imala “momka” (moj jadni muž već je tada malčice pobijelio), a njega smo pitali ima li kakva cura u obdaništu i rekao je da nema – ima avion. Muškarci su blećci, kažemo, zato jer sporije sazrijevaju. Ne nauče da čitaju kao curice. Ali zato nauče ono važnije: da curice mogu čitati za njih.
Jasno mi je da ima i ovakvih i onakvih dječaka, onih koji nose mede i ne skaču s namještaja uz povik “ubijmo lignju”. Kao što, sasvim sigurno, ima i djevojčica koje fudbal istinski zanima. Ali ih je malo. Mnogo je više ovakvih, kao mojih, koji se savršeno uklapaju u sve stereotipe i koje iz istih ne možeš izbiti čak ni kada se svojski trudiš. Jer sasvim mi je jasno da želim kćer koja mijenja gume na autu i sina koji zna po čemu se razlikuju tulup i aksl. Ali…
Ima ta neka curica u vrtiću, slatka kao med, sitna i plava i uvijek nasmijana, kojoj se sviđa moj sin. I koja ga, kad ga god vidi, zagrli i poljubi da zvoni. Što on, a i to je veliki uspjeh, istrpi. Pa čak nekad, kad je baš dobre volje, poljubi i on nju. E pa, neko jutro, dok on puše i ispuhuje neki balon koji služi kao mito da sjedi miran dok mu skinem jaknu i cipele te konačno ga ostavim na čuvanje dragim učiteljicama kojima treba spomenike podići, dolazi ona s tatom. I čim ga je vidjela, trči sva sretna, staje pred nas, zavrće nogavice i kaže s puno ponosa, obraćajući se mom sinu – vidi čizmice. I dok ona ponosno stoji, on se, kao pravi muški kloc, okrene, ovlaš je pogleda i kaže – ne dam ti balon.
Izvor: gracija
