Na mladima svijet ostaje. Ali koji i kakav svijet ćemo im ostaviti, to nitko još ne zna. Svijet bez sigurnosti, bez trajnosti, svijet neizvjesnosti i fragmentiranosti. Buka i brzina interneta. Mladi pripadnici milenijske generacije, rođeni krajem prošlog vijeka između 1980. i 2000., odrastali su izvan naših očiju u vrtlogu virtualnog svijeta koji je njihova jedina realnost.
Nama, ljudima iz prošlog vijeka, oni djeluju neuhvatljivo. Jurili smo ih po Facebooku, ali oni su ga davno napustili.Twitter ih nikad nije pretjerano zanimao, osim ako su ga morali koristiti zbog posla (najčešće trenutnog). Povremeno ih srećemo na Instagramu mada oni najmlađi već polako bježe u Snapchat baš zbog njegove trenutnosti i neuhvatljivosti. Umjesto tableta oni koriste telefon koji, po njihovom mišljenju, ima sasvim pogrešno ime, jer milenijska generacija ne telefonira. Telefoniranje, naročito iz vedra neba i bez prethodne sms najave tipa: ‘je l’’ mogu nazvati’, smatra se nevjerojatno nepristojnim narušavanjem granica privatnosti. Milenijska generacija ne čita novine i ne gleda televiziju.
Gledaju svoje omiljene programe uglavnom preko interneta, na svojim mobilnim uređajima, kad hoće, gdje hoće i koliko hoće, sve odjednom ili u sasvim malim zalogajima. Vijesti dobivaju od agregatora, (poput BuzzFeed’a ili Huffpost-a, za one malo starije i ozbiljnije), sajtova (odnosno vijesti) koji su ih prethodno probrali, skratili, sažvakali i algoritamski prilagodili njihovim interesiranjima radi lakše konzumacije.
Milenijska generacija sve uzima na komadiće. Ne očekuje da ikad ima stalni posao za cijeli radni vijek. Ne očekuje da ima stalne veze, ne zabavlja se, ne udvara se, rijetko izlazi na sastanke u dvoje. Zasnivaju partnerske odnose i tradicionalni brak i obitelj mnogo kasnije i mnogo rjeđe nego prethodne generacije. Do tada, tretiraju svoje partnere isto kao i TV programe, viđaju ih kad hoće, kako hoće i koliko hoće, uglavnom povremeno, dok se ne pojavi neka nova zanimljivija ponuda, dakle bez čvrstih obećanja, bez vezivanja.
Milenijska generacija nema naviku vezivanja za bilo što. Oni preziru kablovske pakete i ne odlaze u prodavaonice. Uglavnom, kad god mogu, sve kupuju preko interneta, od tenisica i paste za zube do pizze i omiljenih filmova.
Milenijska generacija ne ide u kino, osim na holivudske super herojske spektakle koji su više od kina, više kao neka vrsta okupljanja istomišljenika. Ako film nije trodimenzionalan i kompjuterski efektan, nema razloga da troše novac i vrijeme na odlazak u kino. Gledat će sve na svojim pokretnim uređajima, kad im padne na pamet i kad njima odgovara. Milenijska generacija ne voli da im itko diktira što, gdje i kako. Oni vole uzbuđenje lutanja (po mreži) i otkrivanja. Milenijska generacija više posjećuje muzeje nego kazališta. U muzejima mogu sami odlučiti što će i koliko gledati, mogu se kretati i ne moraju isključiti svoje celularne uređaje koji se još uvijek arhaično nazivaju telefonima.
Oni su sami svoji urednici programa. Ukus im je raznolik i neuhvatljiv. Ponekad gledaju stare filmove i preziru serije namìnjene njihovoj generaciji. Mean Girls trenutno visoko kotira na retro listi, serija Girls, koja govori o milenijskoj generaciji, ne baš toliko. Uostalom, Lena Dunham, autorica serije, prešla je na drugu stranu pridruživši se svojoj najboljoj prijateljici Hilary Clinton u njenoj političkoj kampanji. Hilary nije omiljena među milenijskim predstavnicima. Većina milenijske generacije podržava Bernia ili, u siromašnijim i neprosvećenijim slojevima, Trumpa. Od obojice očekuju da ih izbave iz socijalnog beznađa.
Milenijska generacija mnogo više brine o očuvanju životne sredine nego o privatnosti i političkim slobodama. Milenijska generacija ne puši cigarete, vjeruje u legalizaciju marihuane i sklonija je legalnim (one koje im prepisuju doktori) i ilegalnim drogama, nego alkoholu. Drugs & Digital je njihova mantra.
Naravno, teško je cijelu jednu generaciju smjestiti u nekoliko pregrada. Milenijska generacija, kao i svaka druga generacija, razlikuje se u zavisnosti od društvenog statusa, porijekla i mjesta života. Ali neke stvari im jesu zajedničke. Pitajte svog najbližeg predstavnika. Vidjet ćete da se milenijska generacija iz hipsterskog Brooklyna, ne razlikuje mnogo od predstavnika iz nekog vašeg obližnjeg urbanog hip staništa… Naravno, svi mi živimo u svojim malim izoliranim balonima. Pa ipak neke stvari jesu generacijske. Sjećate se, vjerojatno, iz vremena kad je vaša generacija predstavljala enigmu za roditelje. Ali razlike nikada nisu bile tako drastične. Nešto nas je ipak spajalo s našim roditeljima. Naravno da ni ja nisam baš čitala novine kad sam bila mlada. Više sam naginjala magazinima za djevojke, nego “ozbiljnim” vijestima. Ali, iako smo gledali iste filmove, iste serije u isto vrijeme na istim televizorima. Moja baba Mina možda nije vodila višesatne telefonske razgovore, ali je ipak povremeno pozivala kumu telefonom da čuje kako je. I ja i moja baba koristile smo ista sredstva komunikacije, a mogle smo i da popričamo o novim epizodama neke serije.
Ma što mi mislili o njima, mi zapravo ne znamo gdje su, što rade i čemu se nadaju. Milenijska generacija nam izmiče baš kao i njihove slike sa Snapchat’a. Ne možemo ih uhvatiti. Milenijska generacija može biti i liberalna i konzervativna, pa i nazadna, u zavisnosti od stupnja obrazovanja i društvenog statusa, i nije društveno revolucionarna. Oni nemaju iluzija ni ideala i ne pjevaju give peace a chance. Ali i ne sanjaju veliku lovu i ne tvrde greed is good (pohlepa je poželjna), kao yuppie generacija X prije njih. Predstavnici milenijske generacije očekuju da neprestano budu zabavljeni raznolikim sadržajima, najčešće besplatnim, da neprestano budu konektirani, ali bez ličnog uznemiravanja, da budu obaviješteni, ali samo o stvarima koje sami izaberu. Oni su generacija Snapchat-a i Vice-a, navikli su na šokantne slike koje ponekad razmjenjuju bez istinskog udubljivanja. Jer oni znaju, oni znaju… da ništa ne traje. Baš kao i na Snapchat’u sve je pred očima na kratko, a onda zauvijek nepovratno nestaje. Zato se oni ni za što trajno ne vezuju. Oni brauvzaju, biraju, mijenjaju, apdejtaju. Tako se barem čini odavde, odakle ih ja gledam, iz nekog drugog vremena. Sigurna sam da bi oni samo slegli ramenima i rekli, ma nema ova pojma. I to je jedina istina: ja nemam pojma. Ne znam ni o čemu sanjaju ni što im se događa. A vi?
Autor: Milena Garfield; za www.media-marketing.com