Zašto baš sada, zašto u ovom trenutku «Život je ringišpil» i šta uopšte znači «Život je ringišpil»? Kada pređete pedesetu i živite u vremenu koje vam ne daje ništa, vremenu koje sve uzima od vas, kada pored svih životnih teškoća, iskušenja, jako ružnih slika ostanete živi i imate snage da nastavite dalje, a uz to i ostvarite neke od svojih snova, onda imate i pravo da nešto javno kažete, svojim primjerima i primjerima sjajnih žena i muškaraca potaknete druge na promišljanja. Svaki pomak, svaki iskorak, svaki trzaj koji napravite, govori da ste živi, što obavezuje. Dovoljno je samo da prihvatite činjenicu da prema poklonu imate obavezu, a vaš najveći poklon je život koji živite.
Mnogo je onih koji se zgražavaju na preispitivanja, sublimiranja, spoznaje, presjeke, odluke. Mnogo je kukavica oko nas koji traže izgovore za svoje razloge nezadovoljstva, frustriranosti zbog neispunjenih želja, nedosanjanih snova, zbog svoje neostvarenosti. Takvi su najbučniji, baš takvi sve znaju i pored njih nam Google uopšte nije potreban, a kada ih suočite sa problem i činjenicama, nevješti su sa riječima. Galama je njihov odbrambeni mehanizam. Obmanjuju one nesigurne, one ranjive, one nedovoljno učene. Bez trunke griže savesti reći ću da je o riječ o praznim ljudima. Njihovi životi su bezvrijedni, obojeni sivilom koje miriše na smrt. Prepuštanje stihiji, izgovorima koji uključuju politiku, društvo, prilike, porodične odnose, nemaju opravdanja. Niko nije došao na ovaj svijet da bi bio zarobljen u baruštini koja se osjeća na trulež, na leševe divljih svinja koji plutaju po površini.
A vrijeme, taj tako važan faktor, s početka nas požuruje, pa naglo usporava i to obično kada nam je jako važno da vrijeme «radi za nas». Želimo da upravljamo vremenom, a ono upravlja nama. Tek na njemu vidimo koliko smo bića bez nekog uticaja. Mjera uticaja je moć koju svi imamo u nekom trenutku. Kako je samo moć opasna varka, ima neverovatnu sposobnost da očara biće, da ga uznese tako da potpuno izgubi tlo pod nogama. Pad koji je neminovan izaziva najčešće duboku duševnu bol. Zašto pad? Zato što nam nije dovoljna uloga koju smo rođenjem dobili kao i sve ono što ona nosi sa sobom, već stalno tražimo još i još i još mnogo više. Alavost je zasigurno jedna od najlošijih i najopasnijih osobina koju najlakše stičemo zahvaljući izgovorima. Uopšte nije važno kakvih smo ubeđenja, jesmo li ateisti ili vjernici, važno je da znamo za mjeru, onu koja je dovoljna za jedan život. Kako divno kaže John Foster “Isus nikada nije išao dalje nego što je mogao da hoda”.
U svom tom spletu opterećenosti, ne primjećujemo promjene na svom tijelu… prve bore, staračke pjege. Konstatujemo da nam je potreban broj-dva veći u garderobi, osjetimo s vremena na vreme umor, ali ne razumijemo da nam tijelo šalje poruku da je svega drugog i svih drugih dosta. Vrijeme tog nekog proživljenog života, opterećenog prilikama i neprilikama, je kao ringišpil. Sjeli smo u jednom trenutku u sjedišta za putnike puni očekivanja. Tokom vožnje prati nas nekakva muzika, puno je emocija i energije. Dok se penjemo ka vrhu, histerija je sve veća, adrenalin raste, a onda …sa vrha opet dolazimo na početak. Malo je onih koji ne žele iskustvo ringišpila da ponove, dijete proradi u nama, a cirkusu se djeca najviše raduju. To iskustvo je prilika za novi početak. Početak koji će pokrenuti emocije i energiju, da ne bude kao u Balaševićevoj «…Odlazi cirkus i ja se pitam sada, ko je domaćin, a ko je bio gost?».
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
