Ima već nekoliko dana kako ne umijem da odgovorim ni na jedno pitanje. Sve što pomislim da kažem mi već unaprijed zvuči besmisleno, potpuno irelevantno ili kao nešto što bi bilo mnogo jednostavnije prešutiti. Ruku na srce, tako mi zvuče i manje više sva pitanja i priče i izuzetno sam rastrzana između toga što svejedno žurim da vidim ljude dok istovremeno pažljivo gledam kako da izbjegnem svaku lopticu konverzacije koja leti ka meni. Ta kombinacija nije praktična, niti održiva a kamoli jednostavna, ali prosto rečeno, ne da mi se. Sve što počnem da radim ostavim na pola, ništa me ne uzbuđuje, ni od čega mi ne zaleptira u stomaku, sve novo što čujem kao da sam već čula i sveukupno se iskreno ne osećam nikako, osim što primjećujem da mi je sve dosadilo. I da brinem, i da čitam i slušam o životu koji se sveo na uproštenu metriku, i da planiram i da se prepuštam, i da pronalazim prostore za manipulaciju i rupe u zakonu da bi se život nastavio “normalnim” tokom. Moglo bi se reći da sam postala ravnodušna.
Istina je doduše da u ponečemu i istrajavam pa sam recimo maestralno dosljedna i posvećena ispitivanju ljudi šta njih čini sretnim. To mi valjda daje nadu da još uvijek nešto kod nekoga miriše na normalno i da postoje stvari kojima se ljudi raduju ma kako banalne i smiješne bile. A daje i priliku da ponešto i prepišem i testiram njihove odgovore kao svoja moguća rješenja, doduše sa rokom trajanja. Jer, to je nesreća sa tuđim srećama. Ako su uopšte i primenljive, to nikada nije trajno. Prava sreća je, sa druge strane, barem u tome što ovakva stanja nikada ne potraju i prije ili kasnije se desi nešto što mi u svoj grandioznoj besmislenosti povrati smisao. Procvjetala čuvarkuća, ili “Mucho Mucho Amor: The Legend of Walter Mercado”.
Ako nešto i bude spasilo svijet, to će vjerovatno biti ljubav. Sasvim je okej da prevrnete očima, ali za ovo vrijeme koliko sam na planeti Zemlji, to je eto, gotovo jedina stvar u koju sam sigurna i nemam ni najmanju namjeru da je se odreknem. Uostalom, u danima kada su svi ma šta pričali ipak konstantno u nekom stanju pripravnosti i straha, Lao Tse me je lijepo podsjetio da i on podržava isto i da “kroz ljubav čovek nema straha”. Bilo je potrebno 2500 godina od tada, da taj isti, veoma snažan argument, da ljubav neutralište strah, ponovi i potvrdi i savremena nauka. Kao primarna emocija strah nastaje u amigdali, koja detektuje opasnost i šalje signale tijelu da proizvede hormone koji nas ubacuju u “fight or flight” mode. Srećom, imamo i prirodni modulator-“hormon ljubavi” koji se proizvodi kao odgovor na nečiji pogled, zagrljaj, dodir, i kao takav oksitocin je prirodan antipod strahu koji parališe. Anulira ga i poništava, i najplastičniji je dokaz da negativne emocije nemaju mnogo izgleda da opstanu ako su zagrljaji redovni a ljudi bliski. Tu na scenu stupa i dokumentarac o Walteru Mercadou, koji je prvi put za nekoliko dana učinio da zatreperim, i sve vrijeme eto razmišljam kako bi se ovaj spoj taoizma, hrišćanstva i nauke koji potvrđuju ljubav kao vrhunsku silu, sigurno dopao i samom Walteru.
Walter Mercado je bio portorikanska TV zvijezda, plesač, glumac, voditelj, najpoznatije TV lice i prvi astrolog na malim ekranima koji je uz prekide gotovo četiri decenije svakodnevno “posjećivao” domove širom španskog govornog područja (a i šire) i donosio dobre prognoze za sutra. Njegova emisija se svaki dan iščekivala gotovo ritualno dok jednog dana nije misteriozno nestao, a dokumentarac otkriva zašto i gdje je bio. Nije teško ni razumjeti zašto se interesovanje za Waltera probudilo poslednjih godina: prvo zato što volimo sve te real-life zavrzlame nestanke i povratke, a drugo zato što je latino, rodno fluidan, astrolog bukvalno korpus svih dugo marginalizovanih pozicija koje su sada prešle u centar pažnje. Međutim, sve to pojedinačno možda i nije toliko bitno, u poređenju sa time što su njegov larger than life karakter, svjetlucavi ogrtači, i ohrabrujuće poruke oduvale i prebrisale sve granice, etikete i kategorije, pogotovo one pop kulturne koje decenijama Latinose smještaju u kutiju nasilnih dilera droge ili emigranata.
Walter Mercado je kako i sam kaže “sto godina ispred vremena” i bio je, jer je pronašao način da inteligencijom, nenormalnom količinom ljubavi, univerzalnim porukama nade i performativnim sposobnostima, učini da podjele ne postoje i da ultra mačistička, homofobna, superkatolička zajednica poludi za njim. I ti dileri, i bakice, i vjernici, i mladi i stari. Da polude za Walterom Mercadom koji se šminkao, raskošno oblačio, nikada se nije izjašnjavao ni po pitanju svoje seksualnosti a ni roda, koji “nikada ne bi dozvolio da ga definiše seksualnost” i koji je smatrao da niko nema monopol nad bogom pa da neka religija bude ona “prava” već da su važne samo tri osnovne zapovijesti: biti dobar i ljubazan prema ljudima, biti najbolja verzija sebe i verovati u sebe. Ukratko, dati más corazón i mucho mucho amor u sve što radimo.
I tu sam se zapravo podsjetila da je to dosta korisna caka za preživljavanje i da uopšte nije stvar u tome kakve stvari zaista jesu, nego kako mislimo i radimo sa njima. Život trenutno izgleda kao poprilično sranje u kom ne znamo kada ćemo opet raditi išta približno normalnom, ali možda može da bude bolji kad skapiramo da odavde stvarno nema nazad i da je krajnje vrijeme da naučimo kako da se zabavljamo i snalazimo u ovom lavirintu gde je jednako vjerovatno da idemo ka izlazu, kao i na sasvim suprotnu stranu. Jer da li je Mercado zaista imao natprirodne moći? Možda. Možda je samo imao znanje, a možda i dar, a možda ni jedno ni drugo, i potpuno je nebitno da li je bilo zaista tačno sve što je govorio ljudima da će se desiti. To uopšte nije važno, jer naslijeđe, lik i mit o njemu ni nisu izgrađeni na preciznosti zvijezda i tačnosti predikcija, nego na nadi. Iliti što bi sam Walter rekao “svi uvijek žele da znaju da li će sutra biti bolji dan”. I možda to i jeste jedina poenta, da dajemo ljubav, i budemo toliko ubijeđeni u ulogu koju igramo i sigurni u sopstveni hepiend, da u poređenju s tim ništa drugo nema šanse.
