Draga prijateljice,
Ne moraš mi ništa objašnjavati. Vidim da ti je teško. I znam, traje to već neko vrijeme. Osjetim tvoju bol, primjećujem tvoju patnju. Patim ja zajedno s tobom, mada ti to ne znaš. Gledajući tebe, sjetim se sebe. I ja sam nekad bila na mukama. Vrati mi se taj grozni osjećaj samljevene duše. Taj odvratni osjećaj bespomoćnosti. Ne možeš ništa, a život te stisnuo, guši, ne da ti mira. Znam da sada ne vidiš izlaz. Sada si zamotana u crno.
Ali moram ti nešto reći, iako ti to u ovom trenutku možda ne želiš čuti. Sve je u tvojim rukama. Uvijek je i bilo. Kao što je bilo i u mojim onda kada je meni bilo teško, iako ja to tada nisam znala. Nekako, svi mi svojim crnim mislima, strahovima, kompleksima i nesigurnostima privučemo sve ono loše što nas zadesi.
Nemoj odmah odmahivati rukom, nemoj se mrštiti. Daj ovoj misli makar pola šanse. Ako prihvatiš teoriju da imaš moć da sama sebi zagorčaš život i prihvatiš tu ogromnu odgovornost koju ona nosi, onda ćeš ubrzo shvatiti da imaš isto toliku moć i da ga popraviš, zar ne? Pomisli, samo na tren, što to znači. Pomisli samo koji je to potencijal – tebi na raspolaganju.
Podvuci crtu. Sve što je do sada bilo i sve što te sada kida, rezultat je prošlosti – tvojih davno prošlih misli, davno usvojenih stavova, davno izgovorenih riječi. Ako uspiješ sve to zaboraviti, baciš u smeće i kreneš naprijed, praćena novim mislima, svježim stavovima, konstruktivnim riječima i djelima, ova luda sadašnjost uskoro postat će prošlost, koje ćeš se ponekad sjetiti samo kako bi likovala nad svojim uspjesima. Da, toliko je jednostavno. Za nepovjerovati, je l ‘da?
Znamo dobro i ti i ja koliko si jaka, izdržljiva, sposobna, pametna. Sigurna sam da nećeš dozvoliti teškim vremenima da te obore. Uostalom, teška vremena dođu i prođu, a ti ostaješ. Meni izgledaš kao Mount Everest, koji stoji uspravno, ponosno i visoko, i strpljivo čeka da prođe oluja, dođe sunce da ga ogrije i napuni energijom kako bi opet hrabro i dostojanstveno sačekao sljedeću oluju. Ali, sljedeća neće biti tako strašna, neće djelovati tako bezizlazno.
Neće, jer ćeš znati koliko si jača, mudrija, moćnija, postala u međuvremenu. Znat ćeš da, ako tvoj život ovisi od tvojih misli i riječi, imaš moć da ih kontroliraš, da njima upravljaš. Znat ćeš da, sljedeći put kada se zapitaš što si Bogu zgriješila, to ne treba raditi, jer je to recept za propast. Zaustavit ćeš taj nalet mentalne destrukcije, staviti prst na čelo, i sebi reći – “Ma, mogu ja to, da ne mogu prevazići ovu prepreku, ne bi ona stajala ispred mene”. S tom mišlju ćeš krenuti s dna, vjerujući da ćeš do vrha sigurno stići, i to kao pobjednik.
Poslušaj me. Prikupi snagu, gomilaj optimizam i vjeru. Ne daj sumnjama da te šutiraju, strahovima da te šamaraju. Dok se penješ, ne gledaj sa strane, skoncentriraj se samo na cilj. Ne dozvoljavaj sebi da pronalaziš opravdanja. Zaboravi koja je godina, zaboravi na to kakva su vremena, što drugi misle ili govore. Zaboravi gdje živiš. Zaboravi sva pravila i sve “istine” kojima su te pumpali cijeli život. Gdje piše da život mora biti težak? Gdje piše da pošten čovjek ne može uspjeti? Gdje piše da ti nisi ta koja će pobrati sve lovorike, da nisi baš ti ta koji će pomaknuti svijet?
