Hajde da otkrijemo Ameriku po ko zna koji put! Tranzicija, promjene, nove tehnologije donjele su nam posao bez radnog vremena, obaveze kojih ne možemo da se riješimo, rad u večernjim satima od kuće, i to sve, naravno, samo za platu! I tako je svima manje-više, svako na svoj način pliva u bari punoj krokodila. Ali nekako u svim sistemima, promjenama kao korov ostaju oni kojima se rad uglavnom svodi na busanje u prsa. Ne kažem da ne rade! Ali veći dio tog posla je dobar marketing. A ono što me izuje iz cipela? Ljudi, to i dalje pali!
Ena radi u knjigovodstvenoj firmi. Ima, kaže, pristojnu platu za ova vremena i ono što rijetko ko ima od nas – radno vrijeme, od osam do 16 sati.
Ne možete da popričate sa njom, a da se ne žali na obaveze na poslu, kako je to mnogo, kako ništa drugo ovi uvijek prije primete te nafrakane? Još ako dobro izgledaju, ih…
Imate i one koji umiju da se postave i zauzmu određeni gard na poslu. Moja koleginica, na primjer, kaže: „Neću to da radim, ne pada mi na pamet. Sada idem kući.“ Tako i bude. Ja ostanem, odradim, jedem se u sebi zbog milion privatnih stvari koje ne stižem da uradim zbog toga. U suštini, nije mi ona kriva, ne umijem da se “plasiram”. Važno mi je, ili bolje da kažem, vaspitana sam da započeto završim do kraja, ne ostavljam za sutra… i tako zaglavim. U međuvremenu, dok sam ja prašinarila ono što niko ne vidi, moja koleginica se pohvalila važnim dogovorom sa klijentom koji donosi pare. To je završila u toku radnog vremena. Dobila je pohvalu, primjećena je. Ja ostadoh vječna Pepeljuga – ali ona koju niko ne primećuje, a o princu i cipelici (čitajte bonus ili povišica, unaprijeđenje) ne može ni da sanja. Kada se pobunim, to niko ne uvažava i dobijem odgovor: „Pa tako svi rade, šta ti je“. Ali to nije tačno! I onda ova Kalimero faza traje i frustrira vas. A onda doživite kulminaciju! Koleginica kaže da je umorna od prethodnog dana i postignutog ugovora pa njen „rutinski“ posao bude prebačen meni. Da se još više zakopam, a ona da zablista i odmori se.
Mene šef sigurno neće nagraditi zbog toga. Mogu li nešto da promjenim? Da ja zablistam? Pokušala sam, ali onda me pretpostavljeni pitaju: A gde je ono što si juče radila? A kad to misliš da završiš? Pusti sad to, to nije važno, bavi se ovim… samo te poklope i potope u sivilo Pepeljuginog doma – sređivanje i sređivanje, ono što niko ne vidi i ne vrednuje.
Pitam se, kada će moji šefovi primjetiti da i taj rad nešto vrijedi. Samo me manite tapšanja po ramenu, molim vas!
Svojevremeno me jedan stari kolega nazvao „Pantić“, doživotni mlađi referent. Dok sam bila mlađa, djelovalo je kao šala. A najviše se na taj račun šalila moja koleginica koja je tačno birala šta će da radi, tačno ono što se vidi. Pa kad je krenula da priča o stresu, pa o tome kako to mora da se radi… marketing radi 24 sata. A ti, Otpisana, i dalje prašinari! Radnike niko ne vidi i ne vrednuje!
Izvor: Zena.rs