Ja sam ono žensko dijete koje su u porodici oduvijek oslovljavali sa „sine“. Prvo – pa žensko. Al’ nekako, šta znam, to mi nikad nije smetalo. Tako su i drugi roditelji zvali svoje kćerke. Ne: „Ana“, „Milice“, „Jovana“, „ćero“ – već to zvučno i milo – „sine“.
To „muško dozivanje“ uvijek sam smatrala za odraz „najviše ljubavi na Balkanu“, ljubavi prema muškom djetetu. Tako ga i doživljavam, jer znam da mi ništa ne fali što sam žensko. Naprotiv. Valjda zato što sam od svojih roditelja uvijek osjuećala samo ljubav – bezuslovnu i bezrezervnu.
Ali. Stvari se menjaju kad treba da rodiš. Kad se sa trudnoćom rodi ljubopitljivost prolaznika, poznanika i nepoznanika. „Šta nosiš? Je l’ muško?“
Je l’ šta te briga?
Ljudi vjueruju da imaju magičnu moć da promijene spol vašeg djeteta u stomaku prema svojim željama. Prvo ide to tako neutralno pitanje: „Je l’ znaš šta nosiš?“
Pa sad ti, znaš ili ne znaš. Mi nismo znali. Ja nisam umjela da prevalim to pitanje preko usta dok gledam u ekran ultrazvuka. Prvo sam vidjela samo neke crno bijele mrlje za koje je ginekolog tvrdio da je moja beba od 5 mm. Sljedećeg puta sam vidjela glavu i ruke. Djelovala mi je mršavo, bila je moje lično čudo. Ono nešto što u meni raste sada, da bih ja zbog toga rasla cijeli život. Proticali su mjeseci. Stomak je polako rastao. Radoznalost okoline mnogo brže.
„A sad si četvrti mesec? Sigurno su ti rekli šta nosiš!“
Ne, nisu. Ultrazvuk je postao magična kutija koja daje odgovore. BPD pa vrijednost, AC pa vrijednost, FL pa vrijednost. Ginekolog je mag – on zna da čita obim glave moje bebe i on kaže kako je beba dobro. On kaže kako je beba zdrava. I koju majku je poslije toga briga da l’ će kad poraste da piški stojeći?
Ali sada na ulici postaje već neprijatno. „Pa, ne znamo spol.“
„Nisu ti rekli ili nećete da znate?“
Hm. Ako sam „nisu ti rekli“ – majka, ja sam nesposobnjakovićka koja ne umije da pita za spol svog djeteta. Ako smo „nećete da znate“ – roditelji, mi smo u najmanju ruku neroditelji, budući zlostavljači djeteta, jer pobogu nećemo da znamo da l’ je kuronja ili princeza.
Sljedeća faza je: „Iii, šta kažu? Dečko, a? Prvo pa muško? Kažu da se žena proljepša s muškim djetetom, a ti si sad prelijepa!“
Prelijepa sam od sreće. Trudna sam. Nemam tegoba. Svi me nutkaju i paze. Za koji mjesec rađam dijete. Za koji mjesec rađam čovjeka. Cijeli jedan mikrokosmos.
„Ne kažu ništa, neće beba da se okrene za slikanje.“ Blagi osmijeh na mom licu i razočarenje na ovom drugom.
„Pa, dobro…“
U kakvom svijetu živimo postalo mi je jasno kad mi je trudna drugarica rekla: „Znaš, mnogo mi je drago što ću roditi dječaka, jer poslije toga neću imati pritisak kad rađam drugo. Znaš, ono, ako rodim djevojčicu, svi će da me gnjave: „’Ajde sad jedan siiiiin!“ Razumiješ?“
Ne razumijem. Šta „’ajde sad“? Je l’ dijete pljeskavica s lukom, pa ’ajde sad sa kečapom i majonezom, a u sljedećoj porudžbini stavite i kupus salatu?
Spol svog djeteta, tako nebitnu, nebitnu stvar, saznala sam kad sam se probudila iz anestezije. „Hajde, probudi se. Probudi se, rodila si prelijepu djevojčicu!“ I da vam kažem, to je bilo buđenje u svakom smislu! Ono što sam osjetila ne može da stane ni u jedan odgovor ni na jedno pitanje.
A ostalima je valjda postalo očigledno. Žensko je. Pošto su pitanja postala suvišna, počeli su da se nižu blagoslovi. Za bebu: „’Ajde pa dogodine da dobiješ batu! Evo jedna para da kupiš batu! ’Ajde mama i tata da ti poklone batu za rođendan!“ Za mamu: „Pa dogodine da rodiš sina!“ Jer sve što želi jedna porodilja jeste da u istoj godini ima dva porođaja.
Kad uploviš u drugu trudnoću, a rodila si prvo djevojčicu (ah, jada!), blagoslovi se magično pretvaraju u još bezobraznija pitanja i vatrenije iskazivanje ličnih stavova: „Je l’ SAD muško? Je l’ SAD hoćete dječaka? Je l’ bi više voljela muško? Je l’ ćeš da rađaš treće ako OPET bude djevojčica? Dijete je dijete, al’ nek je muško!“
Dijete je dijete – i tačka! U našem domu se ništa neće promijeniti kad se rodi beba. Samo će sreća da poraste. Samo ćemo mi da porastemo. Jer je naš jedini uslov za sreću zdrava porodica. Zato mi je valjda i smiješno kad pitaju: dječak ili djevojčica?
Ja to pitanje oduvijek čujem ovako: ljubav ili ljubav?
Autorica: Srbijanka Stanković (lolamagazin.com)
