Juče sam napunila trideset i sedam godina.
Mislim, ja za sebe samu ne bih sigurno.
Nekako sam iznutra zapela na nešto što ne liči na godine, već prostor koji se oblikuje po meni i mom razmišljanju, srcu, duši i tijelu. To mjesto se nalazi u svakom od nas i ostaje vječno mlado pa se ja danas, a vjerujem i mnogi od vas, osjećam kao da su mi srednje dvadesete.
Dobro, kasne, da ne pretjerujem.
To su one godine kada imaš dovoljno zrelosti, mudrosti, a opet dovoljno ludosti i zaigranosti koje, ukoliko ih dozvoliš sebi, ostaju u tebi do kraja života. A to je negdje poenta.
I baš juče razmišljam dok su ljudi pisali cijeli dan po zidićima svih mogućih društvenih mreža na kojima se nalazim, kako ovaj osjećaj sopstvene VRIJEDNOSTI, koji nam nažalost iskoči samo kada su rođendani, 8. martovi, nove godine i, ne daj Bože, kakav zdravstveni problem, pa te svi zovu da pitaju kako si, NJEGUJEM već godinama unazad.
To je, znate, onaj osjećaj kao da vam je rođendan svaki dan.
Kada svi bez problema mogu pisati patetične statuse, dijeliti ljubav i zagrljaje do besvijesti bez srama i sputavanja. Kada vlada čista sreća i ljubav.
Ponavljam, taj BITAN dan kod nas se sveo na dan kada rodiš dijete, pa te svi vole na kratko, duvaš svjećice za rođendan ili te izljube za svadbu. A sutradan opet na staro. Taj osjećaj POSEBNOSTI nestane, ispari, nekako se vi sami razuvjerite u magiju koja je samo nekoliko trenutaka ranije, svjetlucala na sve strane. I čekate sljedeći “bitan” datum.
Dan. Ili sat.
I onda na kraju, prođe život.
I zadnji važan momenat kada se opet skupe, je dan kada vam odaju počast, a vi već pripadate nekim drugim svjetovima i nekim drugim galaksijama. Onaj momenat kada vas vraćaju nazad, u kovčegu. Spakovane i dotjerane.
Okej, znam šta mislite.
Pu, pu, daleko bilo, i šta sad ona priča o umiranju, a rođendan joj juče bio?
Pa moram, zato što se sa svakim rođendanom približavamo onom drugom rađanju i toga nekako moramo biti svjesni.
Ali pominjem ponajviše jer je svaki rođendan mogućnost NOVOG POČETKA, rađanja i kreiranja. Nisu ljudi svjesni da ono što misle, rade i sanjaju BITNO, pa da život bude čarolija. Magija.
Stoga, otkriću vam jednu tajnu, a ona traje već neko vrijeme, tačnije od momenta kada sam odlučila promijeniti svoj život i promijeniti sebe:
- Promijenila sam kako dišem
Kao sav svijet i ja sam disala plitko i nesvjesno. A poenta je duboko i svjesno. To možete naučiti samo kroz tehnike disanja, joge, trčanja, svim onim aktivnostima gdje vam se proširuje kapacitet udaha i izdaha. Jer kada proširite cantimetar mjesta u plućima, sve oko vas se proširi za isti taj cantimetar. Vaša svjesnost, duša, sposobnost da volite i kreirate, putujete, zarađujete, stvarate. I sada zamislite kada proširujte cantimetar SVAKI DAN koliko je to blagostanja? Prana je dah, a dah je život, upamtite.
A ako ne vjerujete, pobajte, pa javite, baš me zanima kako vam ide.
- Meditiram svaki dan, svako jutro bez izuzetka, već godinama
Ukoliko prespavam, nadoknadim u toku dana. U početku je dvije minute bilo kao dvadeset godina, ali nisam odustajala ni kada je ego kljucao u malom mozgu da to i uradim. To mi je omogućilo uvide koje nikada, ali ponavljam, nikada svojim prostim UMOM, ma koliko za sebe čovjek mislio da je realno i pametno biće, ne bih mogla spoznati.
- Ostala sam u većini slučajeva dosljedna pravilnoj ishrani i treninzima
Pakujem kutijice sa hranom i danas, a to već radim unazad deset godina. Ne jedem brzi junk food, šećere i odoljevam egu koliko god mogu. Treniram od kada znam za sebe, i kada sam bila bolesna i kada ”imam”. Legnem na kratko da odahnem, ali se brzo vratim u sedlo. Disciplina je ključ rasta.
- Imam rituale koje volim i praktikujem kako bi oplemenila dušu
Šetnje, lijepa muzika, lijepe izložbe, kafe u tišini sa knjigom i odsustvo negativne energije. Ne gledam televizor već godinu dana, ne čitam dnevne novine, ne pratim sulude portale. Moja je to odluka komplet i da vam kažem, ništa bolje za sebe nisam uradila. Nema trovanja misli, nema trovanja srca.
Ne govorim za sebe po navici da sam luda žena, da sam kreten, glupa. Riječ NE postoji onda kada sam svjesna da je trebam. Do tada, nema negacije. Sve može i sve dozvoljavam. Jer sve što dolazi mi treba. I zahvaljujem se na lekciji.
- Grlim ljude
Kao luda. Grlim, dajem im komplimente, pomažem koliko mogu, kad god mogu. Pomažem da svako zna, i pomažem da niko ne zna, u tišini. Odgovorim svakom ko mi napiše u poruci da je zbog ovih tekstova nešto promijenio, sačekam svakog da se isplače kada ga muka stisne. Ne bježim od ljudi kojima sam potrebna. Jer isto, ne tako davno, i meni su ljudi trebali.
Ne čekam rođendane da nekom kažem da ga volim, pišem pisma i dajem onima do kojih mi je stalo i na 23. februar i na 1. novembar. Jer svaki dan, je novi DAN.
Jeb'o datum.
U danu se cijeli jedan život odživi, pa što da bilo šta čekam?
- Provodim vrijeme sa porodicom
Svake nedjelje, zacrtano, ako smo svi tu. Ne kupujemo jedni drugima skupe stvari i ne dajemo ono materijalno. Osim starcima što ćušnem ponekad. Provodim VRIJEME sa njima. Svjesno. Sa ocem razgovaram bez gledanja u telefon i jurnjavom, sa sestrom pijem limunadu nakon kundalini joge. Majku grlim i šaljem poruke u kasne sate. Svima berem cvijeće i pišem 50 razloga zašto ih volim na ceduljice.
Prijatelje pustim da odu pa se vrate. Ljubavi isto tako. Svakog razumijem i nikog ne osuđujem. Pregrizem jezik. Udahnem duboko. Preuzmem odgovornost za svoje postupke. Izvinem se. Oprostim.
O, Bože, koliko oprostim.
I koliko sa tim svakim činom poletim još više.
- Vježbam blagost
Ljubav. Razumijevanje. Ne trčim da pljunem i ishejtam. Ne. Vraćam se na početak svaki put. Blagost. Ljubav. Razumijevanje. I tako u krug. Moja tuga, je nečija tuga u 5 dekagrama. Moja sreća, je nečija sreća u 10 dekagrama. U drugima vidim sebe. Iznova i iznova.
I sve je vježba, da vam kažem.
Korak po korak, put ka srcu da se otvori do neslućenih širina. Do ljubavi koja se nalazi u svima nama i koja nam je DATA da je dijelimo. I sve počinje od ODLUKE.
Odluka da želiš promijeniti svoj život.
Jer kaže čika Mark Twain: ”Čovjek se rađa dva puta, prvi put kada se rodi, a drugi put kada otkrije svoju svrhu.”
A naša SVRHA na ovom putovanju je da otkrijemo SEBE.
Stoga …Krenite i vjerujte, put je čaroban.
A ja vam od srca želim srećan SVAKI DAN.
Vaš i moj ROĐENDAN.
P.S. Hvala svima koji su mi čestitali. Hvala na riječima da ostanem ista, uz malu napomenu da ja to ne želim.
Sve se u ovom svemiru, u ovom našem beskraju, mijenja, pretapa i transformiše. Pa tako želim uvijek, i zauvijek, da se i ja mijenjam. Da rastem i širim se u svim pravcima, da dajem više, smijem se više, volim više i budem LJUBAV više.
Znate ono, da budem sve od čega se puca od dragosti i sreće.
Ono što čini da vam je SVAAKI DAN rođendan.
Autorica: Sanda Mešinović
