“Svejedno mi je kakvom me smatraju i nazivaju osobe koje nikad nisu progovorile ni riječ sa mnom. Ali kada čujem kakvim me imenima zove rodbina, ostala sam bez teksta.
Navikla sam da mi govore “dijasporo”, jer to su svi koji žive izvan granica države u kojoj su rođeni i odrasli. Ali da govore da sam pobjeglica, papiruša, sponzoruša, migrantkinja, azilantkinja…i sve to mi nalijepi bližnja rodbina koja se uz to još cinički i podrugljivo smije. Završila sam pravni fakultet i savršeno dobro znam šta znači migrant i azilant, a imam dovoljno mozga da razumijem šta znači cinizam i dvoličnost.
Ja sam se udala za mog muža zato što ga volim. Nije mi bitno da li je on u Americi, Africi, Njemačkoj, Hrvatskoj, Bosni…
Kada bi živjeli ispod mosta, ja bih bila s njim. Nas dvoje obećali smo da ćemo i u dobru i u zlu biti zajedno. Mnogi su me razočarali i povrijedili, a na neke stavila sam tačku za cijeli život. Više neću samu sebe da maltretiram. Dosta je bilo.
Dosta je ponižavanja mene i mog muža. Dosta je cinizma, dvoličnosti i podsmjehivanja. Nestrpljiva sam da vidim moje roditelje, brata i baku. Moja želja je da posjetim djedov grob, jer nisam se uspjela oprostiti s njim. Vrijeme želim posvetiti najbližima i iskrenim prijateljima. A za sve one koji su mi upućivali razne nadimke, za takve nisam dostupna i nikad više neću ni biti dostupna, jer previše vremena posvetila sam osobama koje to nisu zaslužile.”
Izvor: žena.hr
