– Ali ti ćeš uvijek da budeš mlada. Znam te.
– Znaš me. Znam i ja. Samo… Neću više imati 20 i kusur.
– Brojke su samo brojke. Duh je ono što računa. A ti to imaš. Mislim da ćeš do kraja života da budeš takva.
– Jeste, ali teško da ćemo ponovo da pijemo pivo ispod Brankovog mosta u 2h ujutro.
– To, teško.
– Osim ako ne uhodimo K. za 20 godina.
Smijemo se. Svaka sa svoje strane ekrana. Poslije toga nastavljamo da projektujemo neke drugačije svjetove. Ona uči njemački, a ja teoriju književnosti. Ona kaže: sve dok učimo, ostaćemo mlade. Opominje me: vrijeme je za novi jezik. Neki ispočetka. Od nule.
Simbolično povezujemo to „od nule“ sa ovim „od 30“. Tri je uvijek magičan broj. Nula je uvijek početak.
Ne znam što, ali vjerujem joj kad kaže da nemamo čega da se bojimo. Život tek počinje. Kao. Ima mnogo stvari koje tek treba da razumijemo i naučimo. Npr. taj neki novi jezik. Ili „Ime ruže“. Ili kako da budeš nekome sve. Kako da neko tebi bude sve. Kako da primjećuješ kolateralnu ljepotu.
Korijen mog straha je, naravno, u vremenu. Da ga neće biti dovoljno. Da neću umjeti da ga trošim kvalitetno. Da će na kraju vrijeme potrošiti mene.
– Kad malo bolje razmisliš, Žmu, sekund i godina mogu da budu jedno te isto. Pogledaj nas. Koliko dugo smo zajedno, a koliko je to zapravo malo u odnosu na sve ono što slijedi. Ili ne znam, u odnosu na to kad su živjeli Kleopatra i Marko Antonije.
– Glupo je da pustiš tu vremensku groznicu da te toliko drma. Svejedno je koliko godina imaš i kad živiš. Bitno je da živiš. Ali stvarno. I manje da filozofiraš.
– Da primećujem „kolateralnu ljepotu“?
– Pusti to. Samo nastavi da radiš to što radiš.
– Šta to?
– Da cvjetaš s godinama.
Autorica: Srbijanka Stanković
