“Možeš molim te da mi skuhaš čaj?”
“Dodaj mi maramice… i ono jastuče”
“Imamo li keksić?”
“Je li ovaj lijek ima kontaindikacije?”
A mislim se, imamo i sikiru za pečenje, taman je odavno nismo koristili (od kad njegovi kumovi nisu spremili svinjče za proslavu onomad)…
I tako se nađem u kuhinji, uključim šporet da skuham novu šolju čaja “nemoj zeleni, gorak je, imamo li nanu i kamilicu?“, te se lijepo pitam zašto su muškarci takvi kad su bolesni? Imam par pretpostavki:
# keve su ih razmazile, na ovom tužnom prostoru muške generacije su dugo žrtvovane kroz ratove, pa su porodice razvile posebnu potrebu da se zaštite buduće muške generacije… Ili, što bi moj djed Crnogorac rekao, “imam troje djece i dva sina sokola“,
# žene sa patrijarhalnim DNK su razvile posebnu potrebu da štite druge i ćute o svojim problemima, da je hrabrost trpeti, da je okej da se stoji kao čvrsta stena i da se muka nosi na nogama,
# isto tako, čim se smuvamo sa dečkom (a tek kad počnemo da živimo sa njim) iz nekog nepoznatog razloga uzimamo over-protective plašt i preuzimamo odgovornost na sebe… Vjerujte mi na riječ, neće vam niko reći da ste superheroj. Marvel nije otvorio kasting za novi strip.
# muškarci obožavaju da kukaju jedni drugima samo kad su bolesni. Mantra “nije lijepo da dječaci plaču” i vječito potiskivanje emocija dožive katarzu u trenucima gripa i prehlada. Onda sve neisplakane suze, porazi i razočaranja ožive i naši veliki momci budu djeca ponovo.
# strah od neizbežnog kraja i preračunavanje ostatka životnog vremena teško padaju pogotovo u svijetu opšteg odsustva empatije.
Elem… Ketler je mnogo brz (dobrodošlica u svijet brzih rješenja i instant pobjeda), čaj sa medom je spreman i odoh da se posvetim svom bolesniku. Zadovoljni osmijeh me dočekuje dok na mobilnom svjetli poruka-poster od drugara – poruka je jasna – “Legendo izdrži”.
Izvor: Noizz.rs (Emilija Popadić)
