A da li ti znaš kako je to biti druga žena nekome kome si navodno prva i jedina?
Sjećaš li se tog lažljivog osmijeha prije poljupca i velikog aplauza dragih nam ljudi koji su, eto valjda, vjerovali u nas?
Gade li ti se ti hladni, „radi reda“, dodiri muškarca koji je u tvojim naivnim očima nekada bio sve što si htjela?
Osjećaš li se kao jadnica dok pripravljaš ručak i peglaš mu košulje čekajući da zakasni sa posla?
Gdje ti je ponos, upitaš li se?
Znaš li ti možda kakav je osjećaj pronaći duge kovrdžave smeđe dlake na njegovoj bijeloj košulji koju upravo stavljaš u perilicu, znajući da pripadaju drugoj jer..-jer ja, na primjer, nemam smeđu kovrdžavu kosu?
Znaš li kako je to probuditi se na jednoj strani kreveta dok je druga prazna jer njega nema, jer je vani, jer gleda TV, pa se onda potajno prišuljkuješ u dnevnu sobu da gledaš taj glupi TV sa njim, shvatajući da je isti ugašen i da gad tipka na telefon smiješeći se.
Ne razgovara sa mnom. Nikad. Ne jede sa mnom. Ne misli o meni. I ne, ne voli me.
A pokušala sam sve. Bila sam lijepa za njega. Stavljala sam šminku na svoje tužno lice praveći klauna od sebe. Oblačila sam izazovno rublje koje je volio.
Spravljajući mu omiljena jela, dočekivala sam ga na vratima,
Ali znate, ni to nije pomoglo. Pa sam evenutalno prestala da se šminkam, onda i oblačim onako kako je on volio.
Cijeli mjesec sam skupljala smeđe kovrdžave dlake te prokletnice brojeći koliko puta je bio kod nje.
Računala sam koliko minuta, a kasnije i sati mu treba da se vrati sa posla. Pa sam na kraju pokušala da razgovaram i zauzvrat sam dobila ništa drugo do “Ti si luda, ti umišljaš”. Idi uradi nešto korisno.
Pa sam to i uradila. Ujutro kada ode na posao i ja se spremim i odem. Par kilometara dalje od našeg stana i našeg kreveta koji smo zajedno kupili onda kada smo se vjenčali. Znaš li gdje odem? Odem tamo gdje me čeka doručak i poljupci čim se otvore vrata.
Odem tamo gdje taj doručak ni ne stignem da jedem jer se ugušim u silini strasti muškarca koji me toliko pohotno želi. Pa gledamo TV i dodirujemo se. Smijemo se. Spavam mu u naručju. Spava mi na grudima. Voli me. Volim ga.
Sada dok sklanjam smeđe kovrdžave dlake sa muževe košulje, uhvatim samu sebe kako mahinalno sklanjam i kratke plave dlake sa mojih majica i kako brzo odnosim na pranje svoju odjeću koja miriše po parfemu koji ne pripada mome mužu.
Da li i ti znaš kako je biti druga žena? Ona koja ne pripada nikome, a pripada svakome?
Koja ima sve dok nema ništa?
Čija je koža, koža vještog kameleona, a govor, govor profesionalne glumice. Iza čijih se suza krije misao o nekom kome sam jednom davno rekla Da.
Iza čijeg se osmijeha krije onaj kome ne pripadam, ali kojeg želim.
Znaš li ti kakav je osjećaj izdati onog koji je tebe već izdao?
Kako je to osuđivati, dok si i sam osuđen?
Sjećat ću se dana kada smo pred bogom se zakleli na vječnu ljubav i neće proći dan, a da se neću upitati ko je od nas dvoje kriv što lažemo i što ćemo si do kraja života ovako lagati.
Piše: Samra Čataković
Izvor: lolamagazin.com
Foto: Photo by Fernando Paz on Unsplash
