Budim se barem dva sata ranije. Svaki put. Ako je pregled ujutro, primjerice u osam, već u šest sam na nogama i krećem s mentalnim, ali i fizičkim pripremama.
Na svaki detalj mislim, svaki. Vjerojatno i na one na koje, realno, ne bih trebala.
Idem ginekologu, a pripremam se kao da idem u rat. I tako već desetak godina otkako je ginekolog u mom životu postao obavezan barem jednom godišnje. Iako sam od puberteta sklona nemati išta dolje, na dlake mislim, prije ginekologa mene dodatno opere hladan znoj. Pa se tako znam ne obrijati par dana ranije da bih ju mogla lijepo urediti i uhvatiti sve što mi je majka priroda poklonila dolje, kao da idem na maturalnu ginekološku večeru (ili jutro). Nekad sam znala doći toliko izranjavana od čupanja i guljenja da se sjećam doktorovog izraza lica kad me preko brežuljka pogledao i pitao: “A što ti je ovo?”
Ja sam samo slegnula ramenima i rekla da sam se iziritirala. Sama. Nije se ona iziritirala, ja sam ju. Zakolutao je očima, nastavio pregled, UZV ili što je već bilo.
Pomislila sam da smo riješili dio s mojim pretjerivanjem i “uređivanjem” za ginekologa.
Ali nismo jer ja svaki put dođem maltene ćelava, sterilna, mirišljava… Na svaki detalj mislim, svaki. Sad, s godinama iskustva, krenem s “pripremama” večer ranije, da se malo iritacija opusti do idućeg jutra odnosno pregleda. Ujutro se samo otuširam, i to neposredno prije izlaska iz stana. E da, još i gurnem ogledalo među noge da pogledam je li negdje nešto na krivom mjestu, zaostalo, nije lijepo, neuredno… Pa u pomoć uskače britvica, pinceta, baby puder, prst, voda…
Odjednom u kupaonici izvodim manji kirurški zahvat na vlastitoj vagini samo da se ja osjećam bolje kad, u roku sat vremena, sjednem na stol i raširim noge. Opet će mi reći da je sve u redu, opet će mi reći da pretjerujem jer “dlake su tu s razlogom i da ih pustim na miru”.
Da nju pustim na miru jer se nemam čega sramiti.
Nije tako samo neposredno prije odlaska ginekologu, tako je gotovo stalno. Odavno sam prestala kupovati (mislim čak već u srednjoj školi) intimne šampone jer sam čula da od toga nema neke vajde i da si zapravo time možeš samo naškoditi. Prestala sam, s godinama, koristiti sve što sam nekad koristila – šampone, dnevne uloške, uloške i tampone. Perem ju isključivo vodom i svaki mjesec se veselim druženju s čašicom. Kakav je to preporod bio kad sam ju “pustila” na miru. Da diše, da bude kakva je, da ima svoje promjene koje mora imati…
Sve do tog jednog puta godišnje, nekada i češće, kad idem ginekologu i ljutim se na sebe jer si to radim, ljutim se na nju jer je takva kakva je (a normalna je). Čupam, režem, mažem, naručujem taksi da bih bila što prije u čekaonici, ne sjedim da se ne oznojim, ulazim u kabinu i brišem se vlažnim maramicama (prije toga naravno dezinficiram i ruke). Ponašam se prema sebi, i njoj, kao da sam najkužnija na svijetu, a znam da se taj, ali i drugi doktori doslovno nagledaju svega. I ne smiruje me to, jer ne želim čovjeku zagorčati i ovako težak posao. Želim da me ne primijeti.
A zapravo, tim svojim paranojama o nečistoći i neugodnom mirisu učinim baš suprotno, primijeti me da pretjerujem i redovito me prekori.
Kaže mi da si ne trebam to raditi, da se opustim jer je sve u redu, ali ne pomaže mi.
I dalje se sramim ako je negdje neki prištić na preponi, ako je neka dlaka izvirila jer ju nisam to jutro vidjela na ogledalcu koje sam smjestila među noge, tu su me zajebale vlastite oči i dioptrija…
A zapravo, jedino što bih trebala je opustiti se i pustiti moje tijelo da bude takvo kakvo je. Valjda ću s vremenom naučiti da nema smisla iščupati sve što je dolje, da je dovoljno da sam uredna i čista bez obzira na frizuru. Da je najbitnije da sam zdrava. I ja i ona, moja vagina.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva
