Bi mogao biti naslov ovog mog rascjepa na duši, ponedjeljkom, poprilično glupim danom, jer rijetko kome treba, a preskočiti ga ne možeš.
Uglavom – utisak nedjelje. Imam dva. I oba su sa nadnaslovom Ne (o)sudi po koricama.
Prvo ću od gadnijeg, jer je prethodio, logično, kasnijem, koji je bar malo popravio dan. Našla sam se sa, sada već bivšim gazdom stana, da mu platim posljednju kiriju, vratim ključeve i razmijenim kurtoazne riječi za rastanak, nakon što sam godinu i po rentala njegov stan. U to vrijeme, vidjeli smo se jedno pet puta, po nekoliko minuta, uvijek zbog kirije.
Da pojasnim – u pitanju je dedica; i po godinama i po stažu i po unucima i po izgledu. Moj tata, koji ima 67 godina, je, otprilike, još malo stariji Bred Pit za njega. Vjerovatno slutite kud priča vodi – da, upravo tu – da mi je u jednom momentu izjavio ljubav, u smislu kako sam ja baš dobra žena, vidi se da sam ozbiljna, da sam prava majka, vrijedna i odgovorna, i kako se njemu, eto, posljednjih mjeseci probudila neka emocija prema meni.
Podsjećam, čovjek me vidio najviše pet puta u životu, sve zajedno pola sata. I može otac da mi bude.
Dodao je još nešto što zapravo implicira da on pristaje na sve, na bilo šta…
Rijetko ružan osjećaj. Rijetko ružna situacija, u kojoj bi se i smijao i plakao, a zapravo bi najradije da te nema. Da propadneš, da potoneš, da ne postojiš.
Da li je realno? Jeste. Da li je moguće? Jeste. Da li te, i bez obzira na to, polusahrani? Mene je potpuno.
Kako da tačno napišem ono što sam osjetila i ono što i sad osjećam? Ne znam, pokušavam, al ne uspijevam pronaći prave riječi. Prvo, nisam neka moralna ni gromada ni vertikala; sve mi je za ljude, pa i da se neko u nekoga zaljubi, marak i da pomisli da nešto počinje da osjeća prema nekome, makar neko od nekoga stvorio ne znam kakvu sliku samo u svojoj glavu, u svojim najluđim snovima i maštarijama.
Shvatam i prihvatam da je sve moguće, ljudi smo. I ne treba, ni ne smijemo suditi isključivo po sebi. Ali ovo…
Ovo mi je samo pokazalo kako pojedini misle da im je zaista sve dozvoljeno. Usudiću se reći i da vjeruju u svoju nadmoć nad nekim, ko je u tom trenu, eto u nekom podređenom položaju. On je, ipak, tu neki gazda, koji, valjda, vjeruje da će neko, samo zbog toga, da učini nešto. Nije ovo ona ludost, koja nas ponese, pa šta bude. Ovo je elementarno nepoštivanje drugih, jer, ma šta da se dešava i ma ko da smo, uvijek možemo, sami sa sobom, (pr)ocijeniti koliko su neki naši potezi uljudni, primjereni i kako će eventualno uticati na druge.
I da nas zaista ima svakvih, kad sebi svašta dozvolimo.
Izvor: Prvi Prvi Na Skali
I da ne želim da se ništa slično više nikada nijednoj djevojci ili ženi dogodi – ne zbog toga što nećeš preživjeti, već stoga što ćeš se, baš kao i ja, u jednom trenutku zapitati da li si i čime ti tome doprinijela. I što ćeš tu lopticu odgovornosti (ne)svjesno dokotrljati do sebe. I što će te to, bar neko vrijeme, jesti iznura, naročito ako ti se desi prvi put.
Al onda, onda ćeš, nakon što ti se sva anksizonost i svi napadi panike odjednom nabiju u grlo, pa cijeli dan imaš osjećaj da će eksplodirati i da će te još više, ako je to moguće, preplaviti, udaviti, utopiti u sebe, pustiš vodu.
Obučeš se, staviš maskaru i hajlajter i odeš u kino. Sama.
***
I onda ona druga strana ovonedjeljne medalje.
Pogledajte film Green Book (Zelena knjiga: Vodič za život), ne samo zbog toga što je Oskarom nagrađen za najbolji film (između ostalog) u protekloj godini, već što bi vas mogao naučiti kako u sebi i oko sebe da pobijedite neke predrasude, neka ubijeđenja i uvjerenja koja nositi kao kamenčić u cipeli.
Tako se, često, najbolje vjetri um i istresaju stare, s vlastitim koracima i odlukama sljubljene cipele.
Kad sam ušla u kino salu, još uvijek sam bila spremna da se razočaram, prisjećajući se kritika i komentara, pa i onih samoprozvanih kritičara i komentatora. Ne dozvolite da vas nečiji osvrt na bilo šta, pa bio to i film, ubijedi da ne treba da pokušate, da probate, pogledate, poslušate, doživite…
Skoro dva i po sata kasnije, ponovo sam pustila vodu, u sebi. Koja je saprala, ne do kraja, ali je saprala ono od istog dana ranije.
I sad će neko možda reći kakve veze ovo prvo i ovo drugo imaju. Da, itekako imaju.
Ne (o)sudi po koricama ništa. I nikoga.
Scena iz filma Zelena knjiga: Vodič za život / Izvor: @greenbookmovie/twitter
Ni film, ni pa ni nekog čovjeka. To što te neko ubjeđuje ili ti se učinilo na prvu, ne mora biti istina. Ono, bar ne tvoja istina. Samo ti možeš da doživiš sve od toga na samo tebi svojstven način. Da se oduševiš ili razočaraš. Da te nešto pogura naprijed, a nešto do same ivice. Da te neko natjera da za njim pustiš vodu, a nešto da pustiš onu u sebi.
Ljudi znaju biti loši, vidjećeš to i u ovom filmu. Viđaš to, uostalom, svaki dan, na svakom koraku. Al znaju biti i zastrašujuće veliki i sjajni. Toliko da vas, malo po malo, prevedu na svoju stranu ili vam se bar svjetovi sudare negdje na pola puta. Toliko da vam vrate vjeru. Da vas opamete da nisu svi loši ili pokvareni.
Nije svako koga upoznate ili vam ga život, iz nekog razloga servira, za Oskara. I to je sasvim u redu. Samo s tim i sa sobom treba biti u redu. Nisu ni svi filmovi za Oskara.
Onaj koji je jedno sranje u jednom danu uspio da odagna i da vrati vjeru u ljude, u dobre ljude, sigurno jeste. I ne zbog toga što tako kaže Akademija filmskih umjetnosti, već što ćeš ti to osjetiti negdje unutar svoje upravo saprane duše. Ili nećeš.
Da govorim više o filmu Zelena knjiga, ne želim i neću, nisam ni filmski kritičar ni filmski komentator, a odavno sam prestala na neke stvari, pojave i ljude reagovati samo po preporuci drugih. Ova nedjelja je, ipak, bila samo jedna epizoda. I svojevrstan Vodič za život.
Vlastite Oskare, svakako, dobiju samo oni koji ih i zasluže.
Za ostalima – pusti vodu.
Izvor: lolamagazin.com
