Kamila Haris (Kamala D. Harris) je među rijetkim Afroamerikankama koje su se kandidovale za predsjednicu SAD, ali evo priče o prvoj ženi koja je to uradila.
Tadašnji predsjednik, predstavnik republikanaca, nije bio popularan niti je predstavljao raznovrsno društvo. Zemlja je bila pretis lonac bijesa usljed evidentnih razlika. Čak su se i velika imena iz Demokratske partije dvoumila da li da se upuste u tu predsjedničku trku.
Ali, onda je u januaru 1972. godine, jedan politički autsajder objavio potpuno iznenadnu kandidaturu, i na taj način ispisao stranice istorije.
Preciznije – ispisala.
Prije 47 godina, Širli Kisholm (Shirley Chisholm), kandidatkinja Demokratske stranke, je postala prva Afroamerikanka koja se kandidovala za predsjednicu SAD.
“Ja nisam kandidatkinja samo za Afroamerikance, iako sam tamnoputa osoba i ponosim se time”, izjavila je ona tada. “Nisam ni kandidatkinja ženskog pokreta ove zemlje, iako sam žena, i podjednako se ponosim i time. Nisam kandidatkinja nekog posebnog interesa. Kandidatknja sam američkog naroda.”
Četrdeset i sedam godina kasnije, senatorka Kamala Haris, objavljuje svoju kandidaturu za predsjedničke izbore 2020. godine.
Kao jedna od rijetkih Afroamerikanki koja je ušla u ovu trku, ova 54-ogodišnjakinja podsvjesno kanališe stavove začetnice ove ideje.
Ne samo da se njena nominacija poklopila sa godišnjicom kada je to učinila Kisholm, već je nečije oko (sokolovo) zapazilo da su im i logo dizajni jako slični.
“Kao i Širli, i ja vjerujem da treba da vratimo povjerenje u naše institucije i vođe, i da treba da govorimo istinu. Treba da priznamo da je rasizam realnost u ovoj zemlji. Antisemisti su realnost u ovoj zemlji. Seksizam, seksualni napadi i uznemiravanje na radnom mjestu su realnost u ovoj zemlji. Treba da govorimo istinu – da su Ameriku osnovali imigranti i da ne trebamo da obeshrabrujemo ljude koje ovdje dolaze da bi svojoj djeci pružili bolje prilike u životu.”
Harison nije jedina koja kanališe stavove Krisholm, iako je njena ostavština manje poznata izvan političkih krugova.
“Išla je na pobjedu, iako je znala da neće pobijediti”, rekla je
Anastasija Kurvud (Anastasia Curwood), profesorica i autorka biografije Širli Kisholm ističe da je ona išla na pobjedu, iako je znala da neće pobijediti – naposlijetku izgubivši od Džerdža MekGaverna (George MCGovern).
“U više je navrata rekla: Samo želim da pokažem svima da se može”, ističe Kurvud.
Kisholm je iz Bruklina i ušla je u politiku 1960-ih, dok je radila kao učiteljica.
Godine 1968. se kandidovala na području svog distrikta, koji su uglavnom naseljavali Afroamerikanci i Portorikanci. Upustila se u tu priču, iako nije naišla na podršku svoje partije, ali budući da je to bio njen kraj i da je tečno govorila španski, odnijela je pobjedu.
A to je značilo da će postati prva Afroamerikanka u Kongresu. Kasnije je to prokomentarisala riječima:
“Da sam nacionalana figura samo zato što sam prva Afroamerikanka koja je u Kongresu, to znači da naše društvo nije ni pravično ni slobodno.”
Jasno je dala do znanja da neće sjediti na zadnjem sjedištu i prosto raditi smo onako kako joj partijski lideri kažu.
Njen je slogan bio “unbought and unbossed” (nepotkupljiva i sama svoj šef). I zbilja, takva je i bila.
Kada je ponovila odluku da se kandiduje 1972. godine, bila je stava: “Ukoliko mi ne nađete mjesto za tim stolom, sama ću donijeti stolicu na rasklapanje.”
Njena kampanja, ipak, nije naišla na većinsku podršku.
“Želim da me istorija pamti ne kao prvu Afroamerikanku koja je ušla u Kongres, ne kao prvu Afroamerikanku koja se kandidovala za predsjednicu, već kao ženu koja je živjela u XX vijeku i usudila se da bude svoja”, izjavila je svojevremeno.
Umrla je u 80. godini, u januaru 2005. Njen uticaj i dalje živi.
Dokumentarac “Chisholm ’72: Unbought & Unbossed”, iz 2004. godine, na žestok i humorističan način govori o ovoj inspirativnoj ženi, a ujedno je i iznenađujuće nepredvidiv.
Izvor: Kyle Swenson – www.washingtonpost.com
