Čula sam se danas sa svojom babom.
Nisam je već dugo posjetila i mogla bih se izvlačiti na to da njen starački dom nije u mom gradu i da mi je daleko i da nemam vremena, ali tada bih slagala samo sebe.
Dok smo pričale telefonom, spomenila sam kako ću doći za dva dana, a ona mi je skrušeno rekla kako je to veseli jer je sama tamo i nesretna je. Ne posjećujemo je dovoljno, nitko od nas, najmanje ja, a kad je i posjete onda viču, predbacuju i ljute se na njene životne odluke zbog kojih je tu.
U njenim očima izgleda kao da je ostavljena da umre tamo, a to nije daleko od istine, to je više kao javna tajna koja se ne govori naglas jer stvari koje se nisu izrekle znači da se i ne događaju. Znamo to i ja i cijela moja obitelj, znaju moji otac i majka kad pričaju o dobrobiti naše neuke babe seljanke koja ne zna što je najbolje za nju, pa opet iznova traži dopuštenje kako bi se vratila svome domu, onom istom u kojem je živjela cijeli život, i jednako kao i što danas traži dopuštenje da se vrati tamo, tako je i tada, davno, godinama i oduvijek tražila dopuštenje za svaku svoju izgovorenu riječ i djelo.
Moja baba, neuka seljanka, ne zna puno. Ona ne zna zemlje Europe, al zna za Njemačku, ona ne zna množiti, ali zna „ukrest na pazaru“, ona ne zna velike, pretenciozne riječi kojim bi pokazala da nas voli, ali zna skriti 200 kn od svoje male penzije koju dida nadgleda kako bi dala meni i ostalim svojim unucima.
Foto: Photographee.eu / Shutterstock.com
Moja baba, stara neuka seljanka ima naborane ruke od cjeloživotnog rada i ne može dati otisak prsta za osobnu. Moja baba nema pravo na razmišljanje i nema pravo na glas jer je ona stara, neuka seljanka i njeno mišljenje nitko ne želi čuti, često zna sjediti u malom kutu kuhinje kada mi jedemo za stolom jer ona ne želi sjesti sa nama jer je naučena da jede poslije svih drugih, one ostatke od ručka koje je ona skuhala.
Ponekad bih je uhvatila kako plače i tada, u tim trenucima kada bi mi pokazala svoju plahu, mekanu stranu, bi mi napomenila kako je cijeli njen život neimaština i tišina koju prekinu koja psovka i rečenica u kojoj joj objasne kako treba šutjeti jer sve što ona kaže je glupo i nepotrebno. Ona je ta koja ima zakonsko pravo u državi na glas, ali ne i u svojoj kući, a nekada davno kad je još bila mlada i neiskusna i kad je još sanjala bi je pokojom triskom vratili na njeno radno mjesto „neuke kućanice i seljanke“.
Danas je moja baba stara i mršava, njeno je lice naborano i žuto, njenih zuba više nema i mijenja ih dentjera koju drži u čaši, a nekada davno je to bilo mlado lice, zelenih očiju, duge crne kose zavezano u pletenice koje joj je sestra odsjekla na spavanju kako ne bi bila ljepša od nje.
Foto: De Visu / Shutterstock.com
I tada je moja baba imala snove o svome glasu i o skladnoj obitelji sa kojom će se smijati u svojim starim danima i čekati da joj smrt pokuca na vrata njenog sretnog doma, a umjesto toga je čeka pred vratima malog, jadnog staračkog doma. Ona danas iščekuje smrt i veseli joj se kao nagradi za životno djelo.
Ponekad je krenem tješiti kako nije sve crno, ona me preduhitri protupitanjem kakav je to život koji ona živi? Živi li ona uopće? A ja se tada zapitam je li ikad ona živjela život dostojan tog imena? I onda je iz poštovanja prema njoj prestanem tješiti i samo je zagrlim.
Pozdravimo se na vratima staračkog doma kojeg zaključaju nakon što izađem, a baba me gleda sa prozora kako odlazim na bus i pita se kada će umrijeti i hoće li biti manje bolno od njenog života i hoće li joj netko na onoj strani dati odgovore zašto?
Pitam se hoće li ona sebi ikada dati odgovore na pitanja zašto je ostala i zašto se odlučila na taj život kad je toliko puta mogla otići negdje gdje će imati glasa, ali je izabrala šutjeti i danas čekati smrt u malom staračkom domu koji se zaključava kad mi sa glasom odlazimo i ostavljamo nju i mnoge druge same u malim sobama u kojima čekaju smrt kao posljednju stepenicu svog života.
Piše: Ema Bovary (lolamagazin.com)
