Već od ranih mjeseci primjećivali smo da je naša kći Aura izuzetno nadarena za crtanje. Nismo tomu pridavali neko značenje, jer smo smatrali uobičajenom fazom u razvoju djetata da se izražava kroz šaranje. S
Sad uviđam da nismo bili dovoljno likovno educirani da prepoznamo genijalnost vlastitoga djeteta. I zato nažalost nismo sačuvali tisuće papira po kojima je šarala, i da nesreća bude veća čak smo prefarbali zidove po kojima je u prve tri godine ostavljala svoj likovni trag. Sve je uništeno nepovratno.
Sjećam se bilo je tu genijalnih crteža, papir na kojem je Aura već s godinu dana energično, u umjetničkome zanosu crtala točke. To je, kako sam doznala kasnije u likovnoj literaturi, bila faza točaka na čistoj bijeloj plohi. Kad se sjetim da sam se samo žalila suprugu kako mala troši previše papira da bi nacrtala samo jednu točku i već traži drugi papir, pa treći i tako stotine. Tad nisam znala da umjetnost izlazi iz granica racionalnoga i da sam trebala imati više razumjevanja a ne joj uporno objašnjavati da može više iskoristiti jedan papir. Neznanje se i tu pokazalo kao najveći neprijatelj razvoju duha.
Već s dvije godine Aura je racionalnije počela pristupati bijeloj plohi, jer su se pojavili novi motivi, linije raznih veličina, koje su nam se tada činile nasumice poredane, ali to je samo zato što nismo bili likovno educirani. Ono što su nama bile samo glupe crtice i škrabotine, bila je čista umjetnička ekspresija.
Pravi zaokret nastupio je kad je za treći rođendan Aura dobila tempere. Na bijele plohe nanosila je boje s toliko slojeva i zanosa da ih je bilo više svugdje drugdje osim na papiru. Svaki umjetnik treba muzu koja će iza njega čistiti nered, a muze trogodšnjacima su uglavnom mame. Tako je jednom Aura naslikala sunce i more. Sunce je bilo žuto a more plavo. Sunce je bilo gore a more dolje. I sigurno bi bila zaboravila na taj morski pejzaž i uopće zanemarila likovnu genijalnost vlasttoga djeteta da nisam naletjela na internetu na ovu vijest. Slika identična Aurinoj prodana za 46,5 milijuna u Njujurškoj galeriji.
Izvor: momthemuse.com
Toliko misli mi je u tom trenutku prošlo glavom.
Znala sam da doma imamo darovito dijete, ali da imamo slikarskoga milijunaša, to nisam ni slutila.
Odmah sam s velikim uzbuđenjem rekla suprugu: – Nećeš vjerovati! Sjećaš se one Aurine slike žuto-plavo, sunce-more.
Vjerojatno se nije sjećao, ali rekao je da jest.
– Čuj ovo. Takva slika je upravo u New Yorku prodana za 46, 5 milijuna dolara.
Pokažem mu vijest, sliku. Samo smo se pogledali, a onda smo uglas zovnuli Auru koja je izgleda upravo proživljavala umjetničku krizu jer je gužvala i gužvala sve što je nacrtala. Ništa joj nije bilo dovoljno dobro i ova vijest je stigla u pravom trenutku da joj vrati samopouzdanje.
– Aura, dušo. Pogledaj ovu sliku. Sjećaš se!
– Moraš opet naslikati istu takvu.
– Neću to slikati! – odlučno je rekla.
– Moraš, za takvu sliku možemo dobiti puno, puno novaca.
Ta joj moja argumentacija nije puno značila jer Aura je očito bila od onih umjetnika koji se ne prodaju za novce.
– Neću to crtati. Hoću crtati jednoroga.
– Dušo, poslije ćemo nacrtati puno jednoroga, a sada molim te sjedi i nacrtaj ovo. Pokazivala sam joj sliku s interneta iz njujorške galerije.
Znala sam da ne možemo na silu natjerati umjetnika da nešto stvara jer inspiracija dolazi sama po sebi. Potrudila sam se da inspiracija ipak brzo dođe pa sam napravila Aurin omiljeni puding od čokolade.
– Dušo, ako nacrtaš ovu sliku, dobiješ puding. Taman će se ohladiti dok nacrtaš sliku.
Izvor: momthemuse.com
Auru je od mirisa pudinga preplavila inspiracija da je nacrtala sliku brže nego što se puding ohladio. Pogledali smo se suprug i ja. Ista milijunaška slika. Dok je naš Van Gogh jeo čokoladni puding, mi smo odlučili odmah remek-djelo predstaviti javnosti najbržim mogućim putem. Objavili smo na Facebooku internetsku aukciju kako bi mi zaradili koji milijun.
Pošto smo htjeli da vrhunska umjetnost bude dostupna svima, počeli smo prodaju slike sa skromnih 999 dolara. Početna cijena. Počeli su stizati komentari. Jedan anonimni poznavatelj likovne umjetnosti je napisao: – Meni je puno bolja Aurina slika. Kontrast boja je puno ekspresivniji. Nizale su se ponude na našoj Facebook aukciji, ali ni jedna nije bila novčana. Uglavnom su nudili pidžame, gumene bombone i rabljene igračke u zamjenu za remek djelo. Aura se na kraju ipak odlučila za gumene bombone.
– Ovo je takva nepravda kakav svijet umjetnosti nije zapamtio još od Van Gogha – rekla sam suprugu.
– Naša Aura je već u oralnoj fazi stvarala ovakve slike.
Suprug, koji je inače bolje prihvaćao nepravdu, samo je rekao: Takav ti je život. Nekome milijuni, nekome gumeni bomboni.
Napomena: Tekst je izvorno objavljen na momthemuse.com, gdje autorka, na engleskom jeziku, piše humoristične priče i obiteljske putopise, a ovom prilikom je prilagođen našem jezičkom podneblju.
