Piše: Iris Mirosavljević
Ona je jedna od onih vidovitih žena koje prašinu vide prije nego se uopće pojavi na namještaju, jedna od onih koje znaju da će sad na čistom parketu ostati bratove blatnjave stope, iako je vanka sunce, a brat još nije ni blizu kućnog praga. Ali ona zna. Valjda, onog trenutka kad ti u rodilištu stave tvoju uplakanu štrucu u ruke, gurnu ti skrivečki i vrećicu sa super moćima koje si zaslužila, jer eto sad si mama.
Naš je stan vjerojatno uvijek bio uredan, posebno ako uzmete u obzir da je tu živjelo dvoje djece (čitaj: dva razbojnika), uvijek neki hrčak, ribice, papige, pa kasnije pas, pa na kraju i dva. Kažem vjerojatno bio uredan, jer se ne sjećam. Pojma nemam je li pod u našoj kupaonici uvijek bio blistav kao što je danas, ali sjećam se svih pletenica koje mi je tu isplela i svih onih držanja moje glave i skupljanja moje kose kad bih povraćala.
Ne pamtim koliko je puta tjedno ribala kuhinju, sjećam se samo svih onih rođendanskih torti na nogometne lopte, barbike, ježeve i gitare, iz njezinih laktova nastale. Moram priznati, ne sjećam se marke odjeće i cipela koju smo nosili, sjećam se da je to uvijek bila uredno ispeglana i ne zadugo čista odjeća. Uvijek od igrališta poderana, od parkova blatnjava, od sreće izgužvana.
I sjećam se, k'o da je jučer bilo, da nije čistila ona, čistili smo mi.
Subotom bi se ujutro na starom kazetofonu (kasnije liniji, kad smo postali moderna obitelj) slušala Riblja čorba, i Balašević, i Oliver i Čolić i Hari Mata Hari pa bi se izvodeći duete s njima usisavalo, čistilo, pralo, ribalo. Nikad ona sama, nego ona i nas dvoje, jedno drugom do uha. Pa bi usisali, pa bi ona prošla za nama, pa bi se zapetljali u posteljinu pa bi nas ona odmotavala, ponekad s više štete nespretnih dječjih ručica nego koristi, ali uvijek mi.
Moje su majice redovno bile uništene zemljom, ali cvijeće smo sadile zajedno, ne ona sama. Kolače smo pekle zajedno, iako bi više brašna bilo na podu i meni u kosi nego u tijestu. Igračke smo, čim smo dovoljno narasli, spremali sami, jer bila nam je mama, a ne rob.
Subota popodne i nedjelja bili su rezervirani za beskrajno duge šetnje i opsjedanje parkova, za obiteljska druženja, i kad bi zakišilo, za beskrajno duge igre i crteže da prekriju cijelu sobu. Mobitele smo tek kasnije dobili, možda tek u srednjoj školi, ali zato Ježevu kućicu što nam je čitala i danas znam napamet.
Nadam se da će vam vaša djeca oprostiti. Što ne znaju tko je Bora Čorba, i koliko je knjiga Balašević napisao i što nikada nisu s vama urlala na Čolićeve stihove. Nadam se da će vam oprostiti što će znati sve o Zadrugama i Big brotherima, valjda će vam oprostiti sve Kije Kockar, Lune Đogani, sve youtube i instagram blogere uz koje će odrasti.
Nadam se da će vam oprostiti sve kafane kojima ste zamijenili parkove i igrališta, sve mobitele i tablete kojima ste zamijenili poderana koljena i ožiljke na njihovim glavama.
Nadam se da će vam oprostiti što je za njih Miroslav Krleža tek naziv neke ulice ili što je Mato Lovrak ipak zapeo u snijegu prije nego je stigao do njih.Djeca lako opraštaju, pa možda ne zamjere svako vaše „nemam vremena“ dok po stoti put listate odavno pregledanu naslovnicu Facebooka. Možda vaše glave ne zapamte kao svijetleće ekrane iza kojih nema ničega.
Nadam se da će vam oprostiti što su uvijek imali markirane tenisice, ali ih do desete godine niste naučili kako vezati špigete na istima. Nadam se i da će vam nekako preći preko toga što ste sve radili za njih i umjesto njih, pa danas ne znaju ni pisati, ni usisavati, ni razvrstavati robu, pa se u mašini uvijek spektar boja vrti, ni marmeladu na kruh namazati.
Moja vam mama ima posebne moći valjanja po mokroj travi u bijeloj trenerci, pečenja nevidljivih kolača u mojoj plastičnoj kuhinji i izmišljanja rata u kojem se ne ubija za bratove vojnike. Zato mi je danas, od svih superjunaka o kojima smo kao manji u njenom krilu čitali, moja mama najdraži.