Mom-shaming iliti zašto osuđujemo tuđe odgojne metode?

Posramljivanje majki je odavno ukorijenjeno u našu kulturu, ali posljednjih godina je postalo toliko rašireno da još moram upoznati majku koja nije iskusila barem stupanj posramljivanja. Možda je to zbog povećanja dijeljenja trenutaka na društvenim mrežama ili zbog toga što ljudi pogrešno vjeruju da imaju pravo procijeniti i ocijeniti tuđe roditeljsko iskustvo.

Neki od razloga zbog kojih okolina posramljuje majke su njihove odluke o tome bi li djeca trebala spavati s njima u krevetu ili ne, ići na posao ili ostati doma s djecom, dojiti djecu ili im dati bočicu, koliko vremena dopustiti djeci da gledaju televiziju te kako hraniti, oblačiti i disciplinirati djecu. Međutim, ponekad se majke mogu osjećati posramljenima zbog nekih manje očitih razloga – tu se radi o onim suptilnim ubodima, prijekornim pogledima ili naizgled nevinim komentarima drugih majki, koji mogu gurnuti ženu u vrtlog preispitivanja vlastitih odluka i njezine uloge kao majke.

Autorica Leslie Bruce je za svoj članak o posramljivanju majki pričala s drugim ženama u nadi da sazna s kakvim komentarima se one susreću na dnevnoj bazi. Neki od komentara koje su dobile od okoline su: Ne bi joj trebala dati da jede toliko šećera… Ja svojoj djeci nikad ne bih dopustila da tako trče po restoranu… Zar ne misliš da ti je sin prestar za kolica?… Trebala si djetetu obući još jedan par čarapica… Nećeš ostati do kraja priredbe? Zar postoji nešto važnije od tvoga sina?… Ja, za razliku od tebe, svojoj djeci ne dopuštam da jedu slatkiše od umjetnih bojila i bijelog šećera…

Bruce kaže da shvaća od kuda takvi “savjeti” dolaze. “Odgajanje djece je jako teško i zastrašujuće je pitati se hoćemo li uvijek donositi prave odluke. Mnogo je lakše kritizirati tuđi način nego priznati da način na koji mi sami radimo stvari nije nužno najbolji ili jedini. Sve volimo našu djecu i želimo biti u pravu kada donosimo odluke, tako da je namjerno ili nenamjerno posramljivanje odluka drugih majki postalo previše lako.

Da ne spominjem da je vrijeđanje nekog drugog gotovo uvijek više odraz vlastitih nesigurnosti nego druge osobe. Trebamo duboko udahnuti i sjetiti se da postoji 100 različitih načina za podizanje nevjerojatne djece i da samo zato što netko to radi drugačije od nas ne znači da to rade pogrešno.”

Kim Simon u svom članku govori da je posramljivanje majki zapravo rat: “Užasne smo jedne prema drugima online, u igraonicama i uskim malim druženjima na predškolskom parkiralištu. Naša roditeljska uvjerenja nije tako lako sakriti, kao ona religijska i politička. Stil odgajanja koristimo kao oružje kad nam je potreban ventil za ispuhivanje. Međusobno se napadamo jer se osjećamo kao da se raspadamo iznutra.

Naš identitet koji smo imale prije majčinstva sada se polako raspada pod težinom rublja, namirnica, trideset tisuća jakni i šalica koje su naša djeca ostavila u automobilu. Majčinstvo je teško. Zašto smo onda tako okrutne jedne prema drugima?”

Ističe kako novim majkama nije lako te da se žele osjećati kao da pripadaju. Majke su iscrpljene, ljute, preplavljene obavezama i žele rekogniciju. Strahuju da će zeznuti malu osobu koju najviše vole na ovom svijetu te se osjećaju usamljeno i izgubljeno u novoj roditeljskoj ulozi. Simon kaže da razlog zbog kojeg se majke međusobno posramljuju je taj što su same zabrinute da su upravo one te koje rade nešto pogrešno.

OD KOGA SE MAJKE OSJEĆAJU OSUĐIVANO?

Američka anketa pokazuje da se većinu majki posramljuje, s time da neke to dožive na internetu, a neke u lice. Sveučilište u Michiganu provelo je nacionalnu anketu koja je obuhvatila 475 majki djece mlađe od 5 godina s pitanjem o tome je li njihov stil roditeljstva bio ispitivan od okoline. Šezdeset i jedan posto ispitanica odgovorio je da su kritizirane zbog donošenja odluka o podizanju djece.

Sedamdeset posto kritiziranih majki je prijavilo da je najčešća tema kritike disciplina. Druga najčešće navedena osuda odnosi se na prehranu, treća na spavanje, četvrta na hranjenje bočicom umjesto dojenja, peta na dječiju sigurnost i šesta navedena osuda je o samom odgoju djece.

Iako su ponekad te kritike dane s konstruktivnom namjerom, 62 posto ispitanica izjavilo je kako vjeruju da majke dobivaju “puno beskorisnih savjeta od drugih ljudi”, dok 56 posto kaže da se majke “previše krivi za sve i da ne dobiju dovoljno rekognicije za dobro djetetovo ponašanje”.

Prema studiji, članovi obitelji su obuhvaćali prve tri skupine onih koji posramljuju majke. Majke, koje su se osjećale kritiziranima, rekle su da su njihovi roditelji (37 posto), njihov partner (36 posto) i partnerova obitelj (31 posto) bili oni koji su najčešće posramljivali. “To može odražavati veliku količinu interakcije s članovima obitelji ili to da majke mogu protumačiti kritiku obitelji kao napad od onih koji bi ih trebali najviše podupirati”, istaknuli/e su istraživači/ce. S obzirom na stres i osjećaj preplavljenosti zbog novog roditeljstva, istraživanje pokazuje da 42 posto kritiziranih majki kaže da ih je posramljivanje “učinilo da se osjećaju nesigurno u vezi svojih roditeljskih izbora”. Važno je sjetiti se da kao majka/roditelj imate zadnju riječ – čak i ako ste nesigurni u vlastite izbore.

KAKO SE NOSITI S MOM-SHAMINGOM

Američka psihologinja Susan Newman napravila je listu prijedloga koji će vam pomoći da se obranite od onih koji vjeruju da znaju bolje od vas kako biste trebali odgajati vaše dijete.

1. Prihvatite činjenicu da je nemoguće biti roditeljem kojeg nitko ne osuđuje. Očekujte tuđe komentare i kritike da ne budete iznenađene/i kada ih čujete.
2. Shvatite da osuđivanje i komentiranje ispunjava neke ljude.
3. Mom-shaming je često samo paravan za nečije vlastite nesigurnosti ili osjećaj krivnje oko stvari koje više ne mogu promijeniti. Za one sa starijom djecom, davanje raznih savjeta je obično želja za ponavljanjem prošlosti, ali s većim uspjehom.
4. Držite se onih koji vas podupiru i provodite manje vremena s onima koji vas stalno kritiziraju – bili to članovi obitelji ili prijatelji.
5. Pomirite se s time da ćete neke stvari jednostavno zabrljati. Nitko nije savršen i svi roditelji kad tad pogriješe.
6. Neka vam smisao za humor postane oružje protiv osude. Ono što vam drugi sada govore, može vas nasmijati za koju godinu.
7. Neka na vas ne utječu prijatelji čije se roditeljske vještine čine besprijekornima – ono što vidite (pogotovo preko interneta) obično nikad nije prava istina.
8. Ponekad osuda može biti neznanje. Određeni članovi obitelji ili prijatelji možda ne znaju detalje vašeg zdravstvenog stanja i zašto, na primjer, ne možete dojiti ili ne možete imati više djece.
9. Vi znate vaše dijete najbolje. Budite samouvjerene/i oko onoga što vjerujete da je najbolje za dijete i ne obazirite se na tuđe riječi o tome kako i što vi trebate raditi.

Nije lako zauzeti se za sebe i potvrditi vlastiti roditeljski autoritet kada vas se stalno osuđuje. Majke se posramljuje na internetu, u vrtićima, u školama, na poslu i nažalost kod kuće, od partnera, obitelji i prijatelja. Shvatljivo je da vaš krug ljudi također voli vaše dijete i želi ono najbolje za njega, no ipak ste mu VI majka. Vi imate najposebniju vezu s vašim djetetom i znate što je najbolje za njega. Pomalo je iznenađuje da unatoč svim tim stvarima koje majke “krivo” rade ili stvarima koje “ne znaju raditi”, većina djece ispadne sasvim u redu.