Izvor: Scarymommy.com

 

Možete osjetiti kako vam se prikrada, krene uz stopala. Neko je ostavio cipele u hodniku i vi ste se umalo spotakli preko njih dok ste nosili korpu punu veša iz mašine.

Neko drugi je OPET zaboravio pustiti vodu nakon nužde. Sada je taj osjećaj stigao do koljena. Počinjete da se krčkate. Račun koji ste zaboravili platiti sada ima kamatu za kašnjenje. Domaća zadaća je zaboravljena na stolu, a djeca su već otišla u školu. Skupljate usne. Govorite sami sebi: diši. Samo diši.

Kasnije, pravite večeru, već ljuti i znate da će vam prigovarati zbog onoga što ste napravili. Onda vas neko pogodi u leđa plastičnim metkom.

Tu eksplodirate. Bacite kašiku u sudoper i otmete plastični pištolj sinu iz ruku, sve dok osjećate kako vam plamen izlijeće iz očiju.

Onda, vidite njegova pognuta ramena. On se brzo udalji pitajući se zašto mama ne može ponekad da se zabavlja.

Sjećam se tokom odrastanja kada sam gledala moju mamu kako ključa. Puhala je od frustracije jer nikada nije bilo gotovo – ona nikada nije bila gotova. I onda bi na kraju pukla. Zbog hrpe prljevog veša. Ili večere koju smo odbijali da jedemo. U čemu je bio toliki problem? Mislila sam. Nisam razumjela zašto joj je bilo toliko bitno da li su kreveti napravljeni prije nego što smo izašli iz kuće ili da li je kuhinja očišćena. Ali sada to savršeno razumijem.

Da li ste se ikada pitali zašto je toliko majki ljuto? Zašto otac može stići nakon dugog dana na poslu i biti veseo i zabavan, bacati ih u vazduh, a sve o čemu vi razmišljate jeste da ih ne razbudi jer je skoro vrijeme za spavanje. Zašto nam toliko smeta što, bez obzira što se škakiljaju ili dobacuju, kreiraju srećne trenutke iz djetinjstva, niko nikada ne objesi kaput gdje treba ili stavi cipele u cipelarnik?

Radi se o malim prestupima, malim trenucima tokom dana koji se čine kao lični napadi ili čak uvrede i oni se nagomilavaju dok vulkan ne eksplodira. Znam zašto je moja majka gubila strpljenje s vremena na vrijeme jer se sada to i meni dešava. Zašto smo toliko ljute?

Pa, evo istine: ta emocija dolazi jer ste povrijeđeni.

Izvor: Ivector / Shutterstock.com

Radi se o malim prestupima, malim trenucima tokom dana koji se čine kao lični napadi ili čak uvrede i oni se nagomilavaju dok vulkan ne eksplodira. Znam zašto je moja majka gubila strpljenje s vremena na vrijeme jer se sada to i meni dešava. Zašto smo toliko ljute?

Pa, evo istine: ta emocija dolazi jer ste povrijeđeni.

Da li ste znali to o ljutnji? Da je zapravo znak nečeg drugog? Prema Psychology Today, ljutnja gotovo nikada nije primarna emocija. Njihov članak objašnjava da ova emocija često ima drugačiji primarni osjećaj u pozadini, između ostalih poput osjećaja zanemarenosti, nebitnosti, manje vrijednosti i nemoći.

Zar to nema smisla? Da zato što se osjećamo zanemareno, nebitno i ponekad nevidljivo, nekada završimo bljujući vatru na naše voljene.

Trudim se svaki dan da kuća bude iole prezentabilna vanjskom svijetu, kuham zdrave obroke da nahranimo naša tijela, perem, sušim i vješam odjeću svih nas tako da bi svi mogli da se sredimo ujutru. Čistim wc, slažem deke i usisavam tepihe. Podsjećam ih da urade zadaću i okupaju se, i da dijele sve sa svojim bratom ili sestrom.

I onda kada ljudi koje volim, ljudi za koje radim sve ovo, uđu u kuću i pobacaju svoje stvari okolo i ništa ne spreme na mjesto ili odu iz kuhinje ostavivši haos koji ja treba da pospremim nakon što sam potrošila energiju spremajući jelo koje im je imalo užasan ukus ili ostave hrpu prljave odjeće i omote od čokoladica svuda po sobi, naravno da sam ljuta. Ali istina je da osjećam i niz drugih stvari.

A onda dolazi naredni dio, najbitniji dio. Ja ne želim da eksplodiram na njih ništa više nego što oni žele da eksplodiram na njih. Koliko je na njima da učestvuju, toliko je na meni da komuniciram šta želim, šta su moje potrebe da se ne bi osjećala podcijenjeno u sopstvenoj kući. Da izbjegavam pasivnu agresiju i očekivanja da će mi oni pročitati misli.

Jer niko ne zaslužuje da živi u kući punoj ljutnje – ni oni, ni ja.

Kada osjetim da mi se ljutnja penje uz članke, moram da se pozabavim uzrokom. Jer ako to ne uradim i ljutnja se popne kroz moje tijelo, čak i ako je stiglo do ramena osjećam da mi se čeljust grči, a tada je već kasno.

Izvor: Small shrimp / Shutterstock.com

Tada moram porazgovarati sa sobom. Bar jedna moja potreba nije zadovoljena. Ponekad ne postoji ništa što neko može da uradi – postoje trenuci u životu kada je supružnik pretrpan poslom ili su djeca bolesna i majka mora da ponese teret na svojim leđima. To su trenuci koje morate pregurati, trenuci u kojima vam život daje samo limun.

Međutim, češće se dešava da mogu nešto uraditi povodom svog bijesa. Mogu prošetati ili otići u sobu u kojoj imam mir, udahnuti i izdahnuti par puta i razmisliti o tome šta se zapravo dešava. Moram kopati dublje od bijesa, do korijena problema – da li sam iscrpljena? Da li sam pretrpana poslom? Da li imam previše obaveza? Da li djeca zanemaruju svoje obaveze? Moram otkriti šta me ljuti u tom trenutku i smisliti kako da to riješim.

Ovo nije zagarantovana metoda prevencije ispada bijesa. Moramo si priznati i prihvatiti da svi imamo loše dane ponekad i to će nam biti oprošteno. Ali ako primijetite da ste često frustrirani, osjećate taj osjećaj ljutnje koji ključa, zbog kojeg počnete da bljujete vatru jer ste pronašli čarapu na kauču ili zato što djeca nisu stavila suđe u mašinu za pranje kao što ste tražili – možda će pomoći da se distancirate i razmislite o tome šta se zapravo dešava.

Ako možete procijeniti inicijalnu emociju, da se možda osjećane necijenjeno ili nevidljivo, ili da vam je neophodan odmor ili da precrtate obavezu ili dvije iz kalendara – onda ćete imati i riječi kojima možete komunicirati sa svojom porodicom i objasniti im kako se osjećate.

Znate da je slučaj da se vaš supružnik ili vaša djeca osjećaju iscrpljeno, pretrpano ili nevidljivo, da biste vi uskočili da se brinete o njima. Da ih uvjerite da su cijenjeni i bitni i vrijedni. Pa šta je onda sa vama? Zar vi ne zaslužujete isto?

Komentari

Komentari