Pročitah nedavno slijedeću misao:
Pokušaj da se oslobodiš predstave o životu kako si ga zamišljala, počni da živiš i uživaš u sadašnjem trenutku, kakav god taj trenutak bio.
Kao i svakoga jutra u prethodnih sedam godina, budim se prije sedam. Budilnik na telefonu podešen je da zvoni dva puta, za svaki slučaj.
Ne smijem da kasnim na posao (bar ne previše).
Đak prvak ne smije da kasni u školu.
Ulijećem u kuhinju, na brzinu spremam kćerki doručak. Hljeb i nešto, štagod.
Desnom rukom pokušavam da se našminkam, treba da ostavim utisak raspoložene i sposobne singl mame kojoj je sve potaman. Lijevom se oblačim.
Ponavljam u vjetar kao papagaj: da li si se obukla, da li si sve pojela, da li si se umila…?
Dijete ne odgovara, gleda crtani i pokušava da se razbudi.
Sjetim se savjeta iskusne drugarice: “U školi ništa ne kukaj, sve je super, sve je dobro. Niko ne voli tuđe komplikovane priče.”Na poslu… realno nikoga nije briga, a što bi. Mogu ja da ispričam svoje nebuloze, nije to nikakva tajna. Ali moj život može samo da bude izvor ogovaranja u pauzama. Realno, moja razmišljanja može da razumije – samo drugi samohrani roditelj.
Navlačim na brzinu takozvanu poslovnu odeću. Pantalone, bluzu, patike. Srećom pa su sada patike dio biznis “casual” opreme, ne moram da se kršim na štiklama dok vučem dijete, njen deset kila težak ranac i kesu sa đubretom u pravcu škole. Đubre ne nosim ni u školu ni na posao, kontejner nam je usput. Vidim i druge roditelje sa svojim kesama, makar me je manje blam zbog toga.
Dok pokušavam da izvedem elegantan izlazak u brišućem letu, saplićem se o svoju majku kojoj je vrijeme između pola osam i osam ujutru idealno za muvanje po uskom hodniku.
Dok mi je otac bio živ a ja bez djeteta, on je bio prvi u kupatilu. Penzioneri uvijek imaju važna posla u to vrijeme.
Foto: Suwittawatpix / Shutterstock.com
Sada je funkciju preuzela moja majka. I ne vrijedi. Ne razumije zašto sam nervozna i iritirana. Ne razumije u čemu je problem, ne razumije zašto mi ne prija da joj polažem račune i zašto ne treba da bude u toaletu/kupatilu/hodniku baš u tih deset minuta kada nam je fotofiniš polaska u školu/na posao. Baka se ljuti, dan započinjemo svađom.
Spuštam se sa trećeg sprata niz stepenice (nema lifta). U daljini čujem školsko zvono. Dijete mi usput zagleda suho lišće, ona bi da započne kolekciju. Imamo fore još tačno sedam minuta. Što bi trebalo da je dovoljno ako odustanemo od sakupljanja lišća.
Ubacujem đubre u kontejner i pogledom pratim svoju djevojčicu u teget jakni sa roze đačkom torbom na leđima. Ima torbu, odnosno tašnu, a ne ranac kao druga djeca. Naslijedila ju je od kumine kćerke. Žive u inostranstvu i stalno mi šalju gomilu odjeće i drugih korisnih stvari. Mojoj kćerki se torba ne dopada, ona bi ranac, kao i druga djeca. Klinci ne vole da se razlikuju. Sve djevojčice imaju dugu kosu, pletenice, kikice. Moja ima kratku kosu. Istjerala sam svoje, ali moraću da je pustim da utone u masu.
Valjda će jednog dana shvatiti da je važno razlikovati se, biti svoj.
Kupiću joj ranac kako se ne bi razlikovala. Htjela sam da uštedim, no shvatam da je to bitno za njeno samopouzdanje i integraciju. Dobiće ranac, nek ide život. Samo da mi je djete srećno, pa makar i zbog ranca.
Trčim do auta. Usput nervozno čačkam svoje prste. Osjećam kako su mi nokti hrapavi. Već danima hoću da ih isturpijam, ali ne mogu da se sastavim da nađem turpiju. Tu je negde, valjda. To ću večeras. Možda, ako se sjetim da je potražim.
Foto: Studio 72 / Shutterstock.com
Kasnim na posao. Ulijećem u kancelariju, zijevam. Uzimam kafu i zauzimam položaj “mnogo sam u gužvi ništa me ne pitaj”. Najradije bih otišla negdje daleko. Ali ne mogu. Iz ove kože se ne može.
Ispijam kafu za kafom, pomaže za koncentraciju. Boli me želudac, previše kafe.
Koleginice me zagledaju ljubopitljivo. Znaju za moju komplikovanu porodičnu situaciju. Pitaju: “i, šta ima novo…?”
Gledam na sat i razmišljam pod kojim izgovorom da izletim ranije.
Treba mi moje dijete. Treba mi da je zagrlim, da se smjestimo pod pokrivač, jedemo kokice, gledamo tinejdž serije i pričamo gluposti.
Povremeno me kćerka pita u koga sam zaljubljena. Ona misli da sam zaljubljena u njenog oca, da se mi volimo. Ne znam odakle joj to. Ne pamtim kada smo posljednji put nas dvoje popili kafu, razgovarali. Nema se vremena za tako nešto. Ne znam odakle joj to, kada i ne živimo sa njim.
Ne znam odakle joj to, kada on ima svoju porodicu.
Ne znam odakle joj to, kada zna da će tata uskoro dobiti novo dijete.
Izvor: sacekajmalo.com
Foto: sacekajmalo.com
