Šta je za mene Miroslav Antić
pitaće neko kad vidi da ga dijelim.
Mada ja Miku ne dijelim
njega čuvam samo za sebe u trenucima najveće sreće i tuge
baš kao što bi on i volio.
Mika je dokaz da nisam sama
u univerzumu besmisla
koji smisao dobije samo kroz drage nam ljude.
Mika je razlog što sam ovako visoka.
Pusti ti genetiku i hormone hipofize
u porodici sam najvisočija
i računam da tih dodatnih desetak centimetara
dugujem isključivo njemu.
On je otišao ’86, ja stigla ’88.
U tih prvih par godina života
dok sam još mogla da vidim paralelne svijetove
garant sam se protezala i podizala na prste
da i njega u jednom dokučim.
Raduje me misao da sam mu nekad sjedila u krilu
dok se još vrzmao često iznad našeg Balkana
i navraćao u kafane gdje svira muzika
i atelje na Petrovaradinskoj tvrđavi.
Naleti Mika i sad ali rjeđe,
on sad istražuje neke nove svemire
priča bajke planetama
i piše za male vanzemaljce.
Ako ih je neko pronašao, on je.
Vođena nekim unutrašnjim glasom
i iz želje da ga vidim
na vozu iz Leipziga u Mannheim
gledala sam emisije o njemu.
Zadubljena taman toliko da promašim vagon
i uđem u pogrešan.
Pogrešan taman toliko da sam stigla da odgledam
čitav sat njega prije nego mi neko skrenu pažnju.
Dvadeset minuta nemira i vrtloga
jer ko će ga znati ide li i taj vagon tamo gdje sam krenula
i kad sam napokon izašla na pravom mjestu
shvatih da je navratio.
Mika mangup, došao da mi zavrti pamet
i proključa krv
čisto da čovjek osjeti da je živ
i koje je olakšanje kad kreneš tamo kuda si krenuo.
Možda se zato i selim u Beograd.
Da krenem kud je i on išao.
Da me češće posjeti i razgovori
jer zanimljivije će mu biti letjeti iznad divnog nam Balkana
nego me tražiti nad tamo nekim francuskim glavama
koje gotovo sve odreda misle isključivo dosadne neke probleme.
Možda sam zato i uzela stan sa zelenim, izgrebanim parketom
i pogledima na krovove Beograda
i zalazak sunca blizu ulice Gladnih.
Ja, Gladna, života i nježnosti.
Ljubavi o kojoj je on toliko pisao.
A gdje čovjek da ide kad je gladan ako ne kući.
I tako, evo ja, lagano na putu kući.
Beograde, stižem ti.
A tebi Miko, evo pesma.
Druga koju danas pišem.
Da platim porez na ovo zavitlavanje
i jedno veliko hvala.
Izvor: zagrljajnost.com
