SVIMA onima koji gotovo uvijek ustuknu kad se treba zagrliti s nepoznatom osobom, život može biti prilično zamršen, a američki su znanstvenici pokušali stručno objasniti što izaziva njihov zazor od fizičkog dodira.
Takvi ljudi često nemaju izbora do stisnuti zube, suspregnuti nelagodu i prihvatiti zagrljaj ili ga nekako izbjeći – poljupcem poslanim u zrak ili rukovanjem.
Znanstvenici tvrde da je u većini slučajeva problem u odgoju i da nesklonost odraslih ljudi zagrljajima u većini slučajeva potječe iz djetinjstva.
Profesorica sa Sveučilišta Northern Illinois Suzanne Degges White je kazala: “Sklonost prema fizičkom dodiru, bez obzira na to je li riječ o zagrljaju, milovanju po glavi ili ramenima, ili o rukovanju često je posljedica iskustava koje osoba nosi iz najranijeg djetinjstva.”
Studija provedena 2012. upućuje na to da su osobe koje su odrastale uz roditelje koji su ih grlili i mazili, nastavile s istom praksom te je veća vjerojatnost da su isti obrazac ponašanja primijenile i kod vlastite djece. Rezultati studije ukazuju na to da su “zagrljaji važan dio emocionalnog odgoja djeteta”.
No Degges White iznosi i kontradiktornu informaciju po kojoj odrastanje bez čestih zagrljaja kod nekih ljudi ima suprotan efekt.
Naime, objasnila je znanstvenica, “nedovoljno grljenja djeca u odrasloj dobi često vape za fizičkim kontaktom i ne mogu se pozdraviti s prijateljima bez zagrljaja ili dodira po ruci ili ramenu”.
Znanstvenica kaže da ne treba zanemariti ni kulturološke elemente kada je posrijedi fizički dodir među ljudima. Kao primjer navodi stanovnike Amerike i Velike Britanije koji se, po podacima iz 2010. grle puno rjeđe od stanovnika Francuske ili Puerto Rica.
Degges White kaže kako smatra mudrim izbjegavati grljenje s nepoznatim ljudima te da je svačije pravo imati pod kontrolom ono što mu se događa s tijelom.
Dodaje da se averzija prema grljenju može se prevladati, ali da to nije nužno, jer nema ničega lošeg u izbjegavanju zagrljaja i zbog toga ne treba osjećati pritisak.
