Osnove života, i meni i vama su nametnuli neki drugi.
Kao prvo, nismo imali pravo da biramo da li ćemo se uopšte roditi. To su umjesto nas izabrali naši roditelji.
Kada, kako? Ko će biti ti naši roditelji? Ko će nam biti braća i sestre, bake i dede? Znam da ima i onih koji vjeruju u suprotno. Sudbine, duše koje plove i biraju svoje roditelje itd. Nisam od tih, iako nemam ništa protiv ljudi koji djele i takva ubjeđenja.
Ja sam zapravo vrlo dosadna i obična. Ne slušam life coacheve, ne idem na jogu, ne meditiram, ne postim, ne idem nedjeljom u crkvu, iako duboko vjerujem i molim se. Odavno sam prestala da izlazim.
Najviše zabave pronalazim između redova koje ispisujem ili čitam. Pokreće me nepravda. Pokreće me ono za šta ja smatram da nije logično i opravdano. Da nije u redu.
Taj osjećaj za stvari koje nisu u redu mi je dat. Taj vječito oponentski stav prema svemu što nije dobro mi je zapisan negdje u dubini bića i ne da mi da mirujem. Konstantno me frustriraju „tuđe stvari“ i problemi na koje ne mogu da utičem. Ispravljam tuđe krive Drine, iako to od mene niko nije tražio.
Jebena nafaka.
Foto: Aleksandr Simonov / Shutterstock.com
Jako sam osjetljiva osoba kada su tuđe sudbine u pitanju. Imam neodoljivu potrebu da brinem o svima. U sve odnose, pa i one poslovne, ulazim srcem. Nedavno sam proživljavajući neki emotivni trenutak zaplakala žaleći za tim što sam tako osjetljiva i emotivna i zašto jednostavno kroz život ne mogu da gazim, ne obazirući se na okruženje.
Onda sam shvatila da protiv sebe, ne mogu i ne želim da se borim, iako sam cijeli život radila suprotno. Do jednog trenutka život, a kasnije i ja sama, mi nisu dozvoljavali da budem nježna i osjetljiva, morala sam da se odmaknem od nekih ljudi, namjerno budem gruba, jer su me boljele njihove sudbine koje nisam mogla da popravim.
Morala sam da prihvatim činjenicu da je jedna od najsjajnih zvijezda mog djetinjstva morala da se ugasi prerano i da sam ja ta djevojčica bez tate koja je godinama gutala knedlu kada bi me neko pitao o ocu jer nisam preko usta mogla da prevalim da je „poginuo“. Morala sam da se pravim da je poslije određenog broja godina to prestalo da me boli, a zapravo me svakim danom boli sve više.
I vrijeme ne liječi ništa. Vrijeme samo čini da postaneš svjesniji svojih gubitaka.
Foto: Brian A Jackson / Shutterstock.com
Oni neosjetljivi i bezobzirni gaze kroz život ne osvrćući se. Postavljaju jasne ciljeve. Sebe uvijek stavljaju na prvo mjesto i to je ono što se današnjem čovjeku plasira kao jedino i apsolutno tačno.
Ja sam sebi gotovo uvijek na desetom mjestu, jer se ja najbolje osjećam kada su svi oni koji su meni važni, dobro. Kada je njihova dobrobit u mojim rukama i moći ja ću uvijek učiniti sve da njihove potrebe stavim ispred svojih. Na mojim putevima do cilja uvijek postoji bezbroj prepreka, skretanja i uličica, jer ja ne umijem da gazim ne osvrćući se. Moje srce uvijek ima svoj put.
I koliko god klišeirano zvučilo, „srce“ je moja religija jer jedino protiv njega ne mogu i ne umijem. Najveći komplimenti za mene su bili kada bi mi ljudi rekli da ih je dotakla moja dobrota, da su prepoznali moje iskrene namjere i osmijeh.
Najveća sreća za mene je bila kada bih pronašla one jednake. One sa kojima porazgovaraš i cijelog dana se osjećaš dobro. Oni koji čine da ti se zagrije cijela duša.
Niko od mojih najbližih nije toliko nalik meni, a sigurno je da sam proizvod svih njih. O ocu ne bih mogla da kažem, jer nisam imala tu privilegiju da ga upoznam dovoljno. Sjećam se samo da je u njegovom zagrljaju bilo najtoplije i da sam oduvijek tu najviše voljela da budem.
Foto: Song_about_summer / Shutterstock.com
Da sam sjedila gdje je i on sjedio. Da sam potpuno netipično za djevojčice sa njim najviše voljela da idem u kupovinu. Da sam njemu pravila frizure. Da sam ga pratila u stopu, kao da sam mogla da naslutim koliko malo vremena nam je ova sudbina namjenila. Možda je sve to odredilo da moje srce bude ovoliko krhko i lomljivo.
Možda je konačno došlo vrijeme da sve te stvari prihvatim kao svoju prednost i kvalitet u ovom svijetu pomjerenih vrijednosti i da prestanem da se zbog njih osjećam kao slabić.
Možda je vrijeme da shvatim da je danas privliegija imati dušu i umjeti da osjećaš.
Život se ne uči. Život živiš. Po osjećaju, ako si privilegovan da osjećaš. Život nije neka formula u koju uneseš faktore i dobiješ željeni rezultat. Život igraš sa kartama koje dobiješ. U zavisnosti koliko te sreća poslužila.
U životu treba imati mjesta i za suze, i za osmijehe. I za zagrljaje i rastanke. Za pogotke i promašaje, jer je jedino tako iskreno i autentično. Sve drugo, što odglumiš, je samo predstava za neke druge u kojoj nema mnogo tebe.
Piše: Jelena Despot
Izvor: lolamagazin.com
