O solidarnosti: Što učiniti sa svom onom nemoći i frustracijom koja se gomila svaki put kada propustimo reagirati?!

U tekstu koji slijedi pisat ću o solidarnosti.

Ne zato što dugo nismo čuli tu riječ, ne zato što je kao retoričku figuru nismo i sami izgovarali, ni zato što smo svjesni da su je odavno preuzeli oni „drugi“ koji preziru lijeve, feminističke, radničke i druge emancipatorne prakse. Pokušat ću je prizvati u potrebi da joj provjerim puls i barem za trenutak pokušam u fokus vratiti vrijednosti koje donosi solidarnost. Pisat ću uglavnom o književnoj i kulturnoj sceni jer je to polje koje najbolje poznajem, ali većina toga što ću reći može se preslikati u sve druge oblasti života.

Kada sam nedavno na književnoj tribini posvećenoj temi seksizma na hrvatskoj književnoj sceni spomenula riječ „solidarnost“, jedna od kolegica i govornica nakon službenog dijela programa upozorila me je na naivnost. Naime, objasnila sam kako je jedan od alata u borbi protiv mizoginije i seksizma u kulturnom polju zasigurno solidarnost. Ako odbijemo sudjelovati u književnim manifestacijama koje se potcjenjujuće odnose prema spisateljicama i ženama u kulturi, ako odbijemo objavljivati u časopisima koji prihvaćaju seksiste u svoja uredništva i ne sankcioniraju ih kada u svom pisanju koriste govor mržnje, ako raskinemo ugovore s izdavačkim kućama čiji osnivači i vlasnici diskriminiraju žene i manjine – nešto se mora promijeniti, kazala sam.

Naime, smatrala sam da je nakon što je časopis Republika u izdanju Društva hrvatskih književnika u broju za srpanj/kolovoz ove godine objavio izrazito seksističku i mizoginu kritiku Ivice Matičevića na roman Eksperiment Irene Tot, autorice Korane Serdarević, netko od kolega i brojnih članova spomenutog književnog društva trebao istupiti i pokazati solidarnost s kolegicom. No, pismom ili javnim istupom nije reagirao baš nitko u DHK-u, nitko u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koje je autor kritike član, nitko od uredništva ili autora koji objavljuju u spomenutom časopisu.

Na moje inzistiranje kako minimalna solidarnost u ovom slučaju nije smjela izostati, kolegica je odmahnula glavom i umorno uzdahnula, a nakon tribine prišao mi je i jedan muškarac iz publike koji me također „prekorio“ zbog naivnosti u istom povodu. Da se razumijemo: nisam sujetna, za mojih 44 godine života različita upozorenja i savjete u privatnoj i javnoj sferi upućivali su mi mnogi i nerijetko sam se, nakon kraćeg ili duljeg promišljanja, slagala s njima.

Danima poslije ovog događaja, pokušavala sam shvatiti kako smo došli do toga da je poziv na izražavanje solidarnosti u kulturi postao radikalan i nepotreban, otrcan i čak smiješan, komičan.

Na spomenutoj tribini nastupala sam kao moderatorica i jedna od govornica, a kroz gotovo dvosatni razgovor ja i moje sugovornice pokušale smo dijagnosticirati anomalije našeg književnog polja kroz primjer časopisa u kojemu je izašla seksistička kritika romana. Bez potrebe da ovdje navodim tijek razgovora (dostupan na snimci), reći ću samo da je među sudionicama tribine vladao određeni konsenzus oko činjenice da je povijest hrvatske, jugoslavenske, pa i svjetske književnosti muška i da nam nasušno nedostaje feminističke književne kritike i čitanja.

Govorile smo o književnom tekstu i književnim junakinjama, poziciji kritičarke i kritičara u književnom polju, ali i ohrabrujućim i sve prisutnijim feminističkim čitanja hrvatske i svjetske književnosti. Sve za stolom bile smo žene, svaka od nas osjetila je težinu teme ove tribine u vlastitoj privatnoj i/ili javnoj sferi. Pitale smo se kako je moguće da je toliki broj naših kolega: urednika, suradnika, pisaca, prevoditelja, kritičara – neosjetljiv na pitanja seksizma i mizoginije; bilo da je u pitanju njihovo opravdavanje takvog činjenja ili su baš oni u određenom trenutku ti koji ovakve odnose uspostavljaju.

Netko je postavio i pitanje svih pitanja: kako se nositi sa seksizmom i mizoginijom: kako preživjeti u budućnosti? Izricale smo strategije i mogućnosti, no iznad nas lebdio je oblak starih pitanja i nedoumica. Da li gurati dalje, onako kako smo gurale i do sada, otrpjeti, ignorirati, odbrusiti i nastaviti po svome, nasmijati se i praviti se da je izrečena šala, kada se njihova ruka na našem ramenu ili struku zadrži predugo – pretvarati se da je ugodno i čekati da prođe. Čemu praviti scene, skretati pažnju na sebe, kvariti atmosferu u društvu ili za stolom? I na koncu: što učiniti sa svom onom nemoći i frustracijom koja se gomila svaki put kada propustimo reagirati?!

Tog dana jednu stvar smo zaboravile ili prešutjele: pitanje klase. Zapravo nismo je zaboravile, nemoguće ju je zaboraviti, čak i kada o njoj ne govorimo, i kada se pravimo da je nema, ona nađe načina da nas na sebe podsjeti. Činjenica je da većina onih koji na hrvatskoj književnoj sceni pišu pripada srednjim ili višim srednjim klasama. Netočno bi bilo reći da su honorari autora i autorica bajni, da je njihova pozicija uglavnom ugodna, ali nekako se gura, najviše zahvaljujući zdušnom održavanju statusa quo.

U svete krave se rijetko dira, konzervativni časopisi i dalje dobijaju najveće dotacije resornog ministarstva, honorari autora su sramotno mali, status prevoditelja uvredljivo nizak, urednika je premalo, preopterećeni su, ali plaćeni dobro, čeka ih se mjesecima, nekada i godinama da prionu na rad s autorom, ali ta je dinamika neumoljiva i ovisi prije svega o ponudi i potražnji za uredničkim kadrom. Situacija je sve lošija, ništa bolja nego u drugim poljima društva, u zdravstvu, obrazovanju, školama, vrtićima, fakultetima, javnom prijevozu, medijima i novinskom izdavaštvu.

Književni život u Hrvatskoj je poput vlaka koji putuje u nigdine, nitko ne zna kud se stiže i zašto onamo idemo. U kupeima (klanovi) je veselo, važno je držati se svoga jata, a s ostalima održavati kurtoazne odnose. Rijetko se odlazi na promocije i čitanja tuđeg jata, svatko se drži svoje grupe i više-manje poštuje prešutna pravila. Marljivi hobisti pišu i objavljuju, pa čak i poučavaju u školama kreativnog pisanja. Čini se sve što se može da se zaboravi na turobnu stvarnost i uznemirujuću istinu: potplaćene smo, samoeksploatiramo se do iznemoglosti, toleriramo seksiste, pristajemo na besplatno objavljivanje i nastupanje, ne usudimo se boriti za honorare.

Kad nekome od nas na pamet padne prosvjetljujuća misao o solidarnosti, pa ju se još usudi i izgovoriti glasno – uvijek se nađu nekakve izlike. Glasovi razuma i opreza izlaze kao na traci; „nije dobar trenutak“ (evergreen), „treba pričekati“, „ionako će sve ostati isto“, „je li to on ili ona zaslužio?“, „ni drugi to ne bi učinili za nas“. Neviđena energija uloži se u izradu negativnog dosjea onog s kojim smo se kanili solidarizirati. Ideja o solidarnosti se zato odbacuje, vraća ju se nazad na buvljak odbačenih drangulija gdje izložena na derutnom ćebetu s ostalim memorabilijama prošlosti čeka neku novu priliku da je se sjetimo i provjetrimo.

Solidarnost i pitanja borbe za prava na profesiju, važnost samoorganiziranja: ova i slična pitanja najčešće ne postavljaju materijalno zbrinuti pripadnici književne scene. Oni pisanjem ne zarađuju za goli život, pisanje je hobi kojim plate zavjese za vikendicu ili vikend u toplicama. Neki od njih pišu da bi se zabavili, neke veseli malo društvenog prestiža. I zato ih ne svrbi loše stanje unutar profesije, ali baš zato negoduju kada se spomene mogućnost solidarnosti. Znaju dobro da solidarnost vodi ka preraspodjeli privilegija kojih se većina njih nije spremna odreći. Zato o solidarnosti na glas govore i zazivaju je uglavnom prekarni radnici u kulturi, pisci iz nižih slojeva, lezbijke, pederi, marginalizirani. Njima je, naime iz posve razumljivih razloga, stalo do borbe za promjenu postojećeg stanja.

Umjesto samoorganiziranja i zauzimanja za prava i jednakost svih u književnom i kulturnom polju, kreativne klase su sklonije zamijeniti solidarnost za filantropiju. Sjetila sam se mnogih poznanika koji vrlo agilno rade za opće dobro, sudjeluju u humanitarnim akcijama, prikupljaju pomoć za napuštene životinje, azilante i potrebite. Izgleda da je odvajanje viška dobara stečenih klasnih i društvenim privilegijama mnogo prihvatljivije od, primjerice, prepuštanja dijela tih istih privilegija drugima. Humanim se mogu činiti i neki naši tajkuni, poduzetnici i politički moćnici koji rado uplaćuju razmjerno velike svote za pomoć pojedincima, obiteljima ili skupinama koje su materijalno deprivirane.

Bez namjere da omalovažavam humano činjenje onih koji daruju i daju drugima, treba reći da takvo postupanje učinkovito održava postojeći sustav nejednakosti, nego što mu se protivi ili ga mijenja. Kada bogati poduzetnik koji je kapital stekao niskim nadnicama i izrabljivanjem radne snage tim istim radnicima i radnicama pomaže humanitarnim darovima filantropova savjest je spašena, a kotač nejedankosti se i dalje okreće, privilegije imućnih ostaju nedirnute. Ukratko, sistem nejednakosti reproducira se.

O političkoj dimenziji solidarnosti, onako kako je vidim u našoj suvremenosti, govori antropologinja Jelena Vasiljević s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju koja je znanstveno proučavala solidarnost kao narativ i kao društveno ponašanje. Za više preporučujem intervju u kojemu je o ovoj temi podrobnije govorila za beogradsko Vreme.

“Treba raditi na vrednovanju pojma solidarnosti. Volela bih kada bi on postao centralna vrednost u političkim pokretima, kada bi se izašlo iz kolokvijalnog razumevanja solidarnosti. Odnosno, kada bi se razvila ideja da graditi solidarno društvo ne znači samo pokazivati spremnost da se s vremena na vreme pomogne nekome, već da solidarno društvo znači izgradnju institucija koje mogu kontinuirano da brane ideju solidarnosti. Ali to, pre svega, podrazumeva da građani imaju želju da žive u solidarnom društvu, da imaju ideju o tome šta solidarno društvo jeste.”

Solidarnost se kod nas donedavno najviše spominjala u kontekstu empancipatornih politika i ljevice, no u posljednje vrijeme velik potencijal solidarnosti u populističkom diskursu nanjušili su liberalni i konzervativni pokreti i stranke poput Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića. Pa hajdemo zato solidarnost vratiti doma, među one kojima je do ove prakse doista stalo. Najbolje da počnemo odmah sutra: od samih sebe, udruženja u koja smo učlanjeni, organizacija u kojima djelujemo, portala i novina u kojima pišemo, uređujemo, prevodimo, lektoriramo…

Preispitajmo načine na koji se u tim mikro prostorima koncentriraju moć i utjecaj i započnimo razgovor o svemu onome što dugo prešućujemo. Trenutak je dobar, iskoristimo ga.

Izvor: Antonela Marušić – voxfeminae.net