Dio ranog djetinjstva proveo sam u bolnici. Točnije, na odjelu Dječje hematologije i onkologije na Šalati.
Imao sam svojeglav oblik trombocitopenije što znači da sam, blago rečeno, imao problema sa zgrušavanjem krvi. U jednom razdoblju morao sam spavati u kinderbetu obloženom svim i svačim, a ionako sam bio smotuljak omotan nekoliko puta. Nisam se smio ni udariti, a kamoli išta ozbiljnije. No, u svemu tome, imao sam sreću da me je liječio vrhunski onkolog dr. Tiefenbach.
Pojma nemam što je radio za moje tijelo, iako sam siguran da mi je odredio najbolju moguću terapiju. Ali zato točno znam što je radio za moju dušu. Naime, redovito je dolazio po mene, uzimao u svoje naručje, vodio do ureda i pričao mi. Nemam pojma što je govorio jer sam bio beba i prema svemu što znamo o ljudskom mozgu, toga se ne bih trebao sjećati. Ali se sjećam. Sjećam se njegova baritona, sjećam se tog velikog, toplog, snažnog naručja, sjećam se i njegovih ribica u uredu… Ma, sjećam se i svog uzbuđenja kada sam u hodniku čuo njegove korake…
Sjećam se svega… Jer vjerujem da mi je sve to spasilo život.
U njegovu sam se naručju osjećao kao najzaštićenije i najvoljenije biće na svijetu. Medicina je napravila ono što je mogla za moje tijelo, a vjerujem da je njegova toplina i taj osjećaj sigurnosti, apsolutne, neprikosnovene sigurnosti potaknuo stvarno iscjeljenje. Godinama sam još išao na pretrage, povremeno se opraštajući od djece s kojom sam dijelio bolničke sobe. Vrlo rano sam upoznao koliko je krhak ljudski život, ali i koliko je svet.
Vjerujem da upravo zbog tog iskustva život ne uzimam zdravo za gotovo pa pokušavam iscijediti baš svaku kapljicu smisla iz svakog trenutka. Jer nikad ne znaš… Nikad ne znaš.
Na svu sreću, tada nije postojao Dr. Google. On je ujedno i najpametniji i najgluplji liječnik na svijetu. Može dati korisne informacije, ali može dati i potpuno bezumne. On ti može savjetovati da rak liječiš laticama ruže izrezanim na kvadratiće veličine 1cmx1cm ili da za sve postoji lijek, ali ih skriva odvratna farma-mafija, a možeš pronaći i informaciju da je Jim Simms iz Bostona rak izliječio hraneći se samo zeljem i to se predstavlja kao provjerena metoda koja liječi sve rakove. Dr. Google obožava takve anegdotalne dokaze.
Svaka konstatacija ima istu snagu, svaki navod jednako je vjerojatan. Nema te beštije koju netko negdje nije izliječio koristeći npr. zvjezdanu prašinu s nosorogovog repa. A kako Jim Simms zvuči bolje od Ivana Krstića, uvijek je bolje pronaći nekog lika iz SAD-a jer jednostavno zvuči uvjerljivije.
Nekad smo slušali o nečijem prastricu iz zadnje kuće u selu koji se riješio opake bolesti spavanjem na slami, ali to je znalo samo to selo. Sada je ta informacija dostupna cijelom svijetu i udaljena je samo jedan, jedini klik. Čak ne morate ni spavati na slami. Samo odaberite što želite radite, što želite izliječiti i bez ikakve sumnje, možete pronaći savršeno jednostavan recept upravo za to. Dr. Google je darežljiv. Za sve što želiš, on ti može dati potvrdu.
E sad, kako sam i danas u kontaktu s brojnim liječnicima i onkolozima, znam da ni oni ne smatraju da medicina ima apsolutno sve odgovore ili da uvijek zna uzroke svih bolesti i da uvijek liječi te uzroke, a ne samo simptome. I naravno da ima liječnika koji imaju jako puno prostora za napredak, i u stručnom i u ljudskom smislu. Ali tako mu svega, vrhunski liječnici i dalje znaju više od nekog usputnug lika koji priča o Jimu Simmsu ili misli da će zelje izliječiti sve jer nečija baba tako tvrdi.
Mislim da se naša uloga kao laika treba svesti na to da pronađemo najbolje moguće liječnike pa im prepustiti brigu o tijelu, dok se mi trebamo pobrinuti za našu dušu.
Vi se trebate pobrinuti za rješavanje eventualnih uzroka u vašem načinu života, to doista ne riješava klasična medicina. Trebate se pobrinuti za zdraviji odnos prema sebi, za zdravije izražavanje emocija, zdravije odnose s drugima…
Ako je oboljela vaša voljena osoba, budite njihov dr. Tiefenbach. Ne u smislu propisivanja terapije jer za to niste stručni, nego za pružanje emocionalne terapije. Za to jeste stručni. Pružite im oazu sigurnosti i snage. Pružite im toplinu, najbolje kako znate. Bolno sam svjestan da to nije lagano, pogotovo ako se radi o djeci. Često se događa da roditelji imaju neusporedivo veće emocionalne amplitude i osjećaj nesigurnost. Na kraju krajeva, bolje razumijemo što je sve na kocki. Djeca, pogotovo ako su predškolske dobi, ne shvaćaju odmah sve što se događa. Ali da, pobrinite se za sebe kako biste se mogli pobrinuti za svoju djecu.
Ako čitate ovaj tekst, a ne nalazite se u sličnoj situaciji, molim vas, i vi reagirajte odmah. Danas se počnite zdravije brinuti za sebe. Danas razmislite što vas drži u toksičnim odnosima i počnite pripremati protuotrov.
Danas se zahvalite ljudima kojima su vam pomogli. Danas počnite učiti kako oprostiti. I sebi i drugima. Danas. Sada. Odmah.
Korak po korak. Brinite se za sebe prije nego što vas tijelo upozori. Tako nećete ni upoznati Dr. Googlea. Ali biste mogli bolje upoznati sebe!
Autor: Bruno Šimleša
Izvor: 24sata.hr/blogbuster
