Piše: Ajna Jusić
Evo sjedim i vjerujte mi da kontam “Da li je moguće da opet i opet moram ovo da pišem?”. Prošlo je godinu dana, 11 mjeseci i 15 dana..
Dragi/e moji/e, 26.09.2018 u 10:00h je presuda SEFIĆU u slučaju Edita Malkoč i Selma Agić. Svi mi govore da ne smijem ovako javno da pozivam građane/e, al’ ja evo prije svega pozivam LJUDE da se okupimo u srijedu oko 09:30 ispred Kantonalnog suda u Sarajevu.
Dovoljno je da dođemo, da pružimo podršku porodicu, dočekamo kraj presude, pokažemo porodicama da nisu i nikad neće biti same. Evo mjesecima unazad sjedimo u sudnici, a neki i u sobičku ispred sudnice. Ono što je najbolnije jeste da u te prostorije ne bi mogli stati svi životi koji su prisilno oduzeti na ulicama ovog grada.
Dovoljno je da stanemo onako mirno, ljudski i dostojanstveno.. Onako kako Sefić i njegovi saučesnici nisu znali niti htjeli. Onako kako sistem nikad nije znao.
Nema potrebe da pišem o tome kako porodica Memić još živi pravosudnu agoniju, da je porodica Dragičević evo i na udaru velikog Milorada Dodika – kako Mile kaže “pokazaće on kako se zajebava s nekim”. Nemoj Mile, dovoljno se zajebavate sa ljudskim životima (da oprostite na riječima). Evo kako sam krenula pisati, ne mogu, a da se ne sjetim Jelene, da ne pomislim na dragu Havu, da ne pomislim na sve Željine utakmice koje Mirza nije mogao da gleda i navija. Ne mogu ni oči da zatvorim, a da ne vidim Mahira Rakovca.
Ne mogu da oprostim sebi što se više i ne sjećam svih izgubljenih života zbog ovog sistema u kojem bahatost i novac vladaju. Ali, ne mogu da oprostim ni sistemu koji ovo dozvoljava.
Ovako posmatramo sve što se dešava, i nekako većinom raja pomisli “dobro je da nije neko moj”, ali ne smijemo da zaboravimo i da je taj neko, nečiji. I da taj neko je trebao da živi, da je taj čovjek trebao da korača ovom zemljom smješkajući se životu koji ga čeka.
U slučajevima poput gore navedenih i ostalih, moramo znati da je to “uvijek neko naš”, a naš je sve dok smo ljudi.
Dođite da budemo ljudi zajedno.
“ZaEdituiSelmu 
