Ona je diva koja je svojom pojavom tjerala sve prisutne da je posmatraju. Govorilo se da „kad Sonja uđe u prostoriju, svi se zaljube u nju“. Svoja, posebna, intrigantna, drčna, neshvaćena, umjetnica, intelektualka, filozofkinja, glumica. U svakom filmu, ali i u životu, Sonja je bila fatalna. Dosljedna sebi. Cinična, bezobrazna, beskrajno šarmantna i direktna.
Rođena 15. 9. 1961. godine u Čačku, Sonja Savić glumom je profesionalno počela da se bavi sa 16 godina, a već s dvadeset i jednu diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Početkom osamdesetih došlo je njeno vrijeme.
Scene u filmu „Una„, koji je nastao po romanu Mome Kapora, a govori o ljubavi između profesora Mišela Babića i njegove studentkinje Une Vojvodić, se ne zaboravljaju. Gola Sonja Savić koja jede trešnje na balkonu i zavodi profesora tokom intervjua mnogima se vječno urezala u pamćenje. Ovaj film je uznemirio puritanski dio domaće javnosti, koja ga je proglasila prvim mekim pornićem .
Kada govorimo o njenoj glumi, nije moguće izdvojiti samo jednu ulogu. Svaki lik je rodila i stvorila svojim glasom, gestovima, pokretima i ponašanjem. Čak i ako biste gledali film u kom Sonja ima jednu scenu od dva minuta, na kraju biste ipak bili pod utiskom ”urbane djevojke”. „Kako je propao rokenrol”, ” Šampita”, ”Život je lep”, ”Žurka”, ”Jug jugoistok”,” Vratiće se rode”, ”Una”, ”Virtualna stvarnost” samo su neki od njenih glumačkih ostvarenja. Dobitnica je Zlatne arene, a nagradu Carica Teodora dobila je za najbolju žensku ulogu u filmu ” Živeti kao sav normalan svet’’.
„Sonja je bila duboko vezana za film da joj je to bila najvažnija stvar na svijetu. Film je voljela više od svih svojih ljubavi, više od sebe same, nevjerovatno koliko je ona bila filmsko dijete, pravo čudo. Imala je divne ali najtužnije oči koje sam video“, govorio je svojevremeno Rade Šerbedžija.
„Do kraja je ostala dosljedna sebi i svojoj ideji“ – Svetoslav Goncić.
„Sonja je takođe i režirala pozorišne komade, koji nikada nisu pozvani na BITEF, bila je bolja i od Radmilovića u filmu „Šećerna vodica“, ali Bog i Srbija nisu imali sluha za njen talenat“, rekao je reditelj Puriša Đorđević.
Ipak, njeno ime se nije vezivalo samo za film, već za život u Beogradu generalno, muziku, intelektualce i životni stil koji je bio prisutan tih 80tih godina. Sve do posljednjeg dana života, ostala je simbol tihe pobune i dokaz kako je i u srcu velikog grada moguće ostati svoj i osoben.
„Ovdje sam sve vreme pokušavala da održim urbanu kulturu, ali to niko ne primjećuje. Znam i da se reforma kostima, šminke i mizanscena na filmu tokom osamdesetih može pripisati Sonji Savić, pa opet nikom ništa. Suknja od skaja i sako na golo tijelo nisu se prije mene nosili, bojila sam tušem nokte u crno zato što takvog laka nije bilo. I još nešto – do 45. godine nisam dobila ozbiljan honorar za svoj rad. Mada, u alternativi i ne može da se očekuje novac“ – rekla je u intervjuu koji je 2006. dala nedjeljniku Vrijeme. Sonja je velikom brzinom citirala znane i neznane mudre ljude, pravila paralele kojih bi se i filozofi postidjeli, ne mareći pritom da li će je neko razumjeti. Sa grupom beogradskih umjetnika devedesetih godina osnovala je grupu Supernaut koja se borila protiv umjetničkog establišmenta Srbije i često je objašnjavala kako nije mogla se snađe u haosu koji je nastao na ovim prostorima.
„Ma nisam izlazila iz kuće, šta da vam kažem. I kad odlučim da prošetam, ne mogu da vjerujem šta se dešava. Ne znam šta me više plaši: automobili, narječja… Ovo su hipnotička vremena. Kamera, ova mala naprava, mnogo otkriva i isto toliko krije. Objektiv je najstariji i on kolo vodi, a mikrofon je opasan jer mogu da ga koriste hohštapleri i mafioze“ , konstatovala je gostujući u jednoj radijskoj emisiji.
Sonja je maštala da se uda, ima djecu sa priznatim džez muzičarem Vlajkom Lalićem. U njega se zaljubila još kao petnaestogodišnjakinja i on je bio njena prva i najveća ljubav. Razdvojila ih je njegova prerana smrt 1990. godine kada se utopio na jedrenju tokom velike oluje.
„Nekada sam htjela i da se udam, da budem konzervativna, da imam djecu. Nisam jurila frajere, a proglasili su da imam sidu i kako se drogiram. Bože oprosti, sačuvaj i sakloni. Možda sam u drugoj polovini života postala to što su željeli.“
„Dok sam bila mlada, često sam zamišljala kako ću se udati i zasnovati porodicu sa čovjekom koga beskrajno volim i kome ću se potpuno posvetiti. Imala sam veliku ljubav, ali otkako je on otišao iz mog života kada sam imala dvadeset devet godina, sebe smatram udovicom.“
O svojoj velikoj ljubavi, na sebi svojstven način pričala je tokom gostovanja u Kragujevcu.
„Mene je Vlajko molio da budem čovjek. Na kineskoj novčanici princeza gleda razumno, što je muški princip, a princ nekako nježno, što je ženski princip. Znači, tek kada su zamijenili principe, oni su postali jedno, srodne duše. U njihovoj tradiciji monasi su pisali knjige kako bi se pronašle srodne duše, odnos princ i princeza. Naš narod je primitivan i mi smo u tajni raseljenja. To je ono kao kad Mojsije baci narod u pustinju“, opisala je glumica.
Bila je buntovna na svoju štetu i nije odbijala da govori ni na koji temu, pa ni onu koja se tiče narkotika.
„Ne, nisam konzumirala, osim u društvu u kojem se konzumirala uz alkohol. An ženeral! Jedino kanabis može da me pomjeri u neke više sfere i da me otvori za slavljeničko osjećanje ovog bijednog i jadnog svijeta. Ovdje se protura đubre od droge kao narkotički trend. Ambrozije su se koristile za ceremonije u starim civilizacijama za najviše aristokratske rodove“, preneo je Kurir.
„Za drogu treba para – govorila je Sonja. – Pogledajte ko je žut, ko je bijel. To piše na licu svakog narkomana, ali ljudi vole da slušaju policiju. Narkomanija je širom Srbije projektovana za vreme rata. Doneli su je vikend ratnici. Njima je droga davana da bi zaboravljali strah i jurišali. Ali, po povratku u grad, oni su drogu dilovali. Javna tajna je da je devedesetih država proizvodila heroin i da ga je masovno prodavala. Djeca propalih vojnih lica i milicionera su nam prodavala benzin i heroin. Vrijeme je za hajdučiju, i to mentalno-astralnu.“
Govorila je da je životni dekadent, jer stvarnost i ona nemaju dodirnih tačaka, „ Danas je nacizam u modi, što znači da moraš da si nasmijan, zdrav, obučen i „napumpan“ silikonima, dok ja jedem parče hljeba razdijeljeno na četiri dijela .“
Jedna od najdarovitijih i najosobenijih glumica jugoslovenskog i srpskog filma, preminula je 23. septembra 2008, a deset godina od njenog odlaska biće obilježeno programom „Sonjin septembar“ u Jugoslovenskoj kinoteci.
Izvor: žensketajne.rs
