Osvane tako neki dan u kojem joj se i ne ustaje iz toplog kreveta i kad nijedna zraka sunca koja joj probija zavjese i izazovno je miluje po licu, nije dovoljno motivirajuća da bi je natjerala da izađe među ljude. Osvane tako neki dan u kojem pomisli da bi ga najradije provela u krevetu ili u dvorištu, družeći se sa dobrom knjigom, sklonjena od pogleda onih koji ne spadaju u «one najbliže» … Samoća je nekada tako izazovna i pomaže u osluškivanju vlastitog bila, vlastitih emocija i preispitivanja nekih naprečac donesenih odluka.
Pišem ovo gore kao uvod u jednu kolumnu i uhvatim se da pišem o sebi i da bih ja ovaj dan najradije provela uz jedan opuštajući roman, koji bi me odvojio «od mene današnje» … Baš bih ovog jutra, u društvu sa Orhanom Pamukom obišla Istanbul i gledala ga njegovim očima i osjećala njegovim čulima. Kako je čudno, da meni, koja odavno već volim i prilično poznajem Istanbul, kad prošetam njime vođena riječima ovog Nobelovca, kao da zavirim iza zatvorenih prozora istanbulskih domova i upoznam onaj svakodnevni, čulni život tog grada, koji nikako ne mogu da otkrijem, pa ni da zamislim, obilazeći turističke atrakcije i identifikujuće se sa vremenima carigradskih sultana… Volim današnji Istanbul i tako bih rado na nekoliko dana otišla iz Sarajeva i šetala pored Bosfora. Sjedila na Eminonu pored Yeni džamije, pijuckala turski čaj i uživala u gužvi i buci, koju prave ulični prodavači nadvikujući se sa simitdžijama i sve prisutnijim prodavačima «igara na sreću»…
Julsko je jutro i ja sam u Sarajevu.
O Istanbulu samo maštam i pokušavam ga sebi u mašti da «omrznem» prisjećajući se kako je mjesec juli pretopao u ovom gradu i kako je prepun turista i kako ne bih ni u čemu uživala kao inače; da mi po ovoj vrućini ni «Ramizkofte» ni «Mado» sigurno ne bi prijali…
Spremam se, a najradije ne bih; nevoljko se malo našminkah, uzeh neki brzi doručak i otiđoh na posao.
Toliko radimo, trudimo se, nekad su rezultati blistavi, nekada ne…
Često govorim da je u biznisu potpuno nebitno da li ste muškarac ili žena, a sve češće i sve više uviđam da je to i više nego bitno i da je najčešće presudno, jer društvo će se u jednom momentu potruditi da vas na razne indirektne načine kazni i osudi, jer radite nešto što nije uobičajeno i prihvaćeno u okruženju.
Izašla sam iz sjene svoga supruga u trenutku kad sam, po svom shvatanju, na neki način i bila primorana da to uradim, a možda i nisam jer nije to tako izgledalo u očima drugih. Ostvarila sam neke svoje snove, realizovala ideje, putujem, družim se, krećem se u društvu sebi sličnih žena, koje se nisu tek zadovoljile ličnim uspjesima, nego pokušavaju osnažiti i druge žene oko sebe i tu nastaje problem. Ne samo da nas najčešće neće podržati suprotni spol, nego će nas osuditi i žene, jer smo napravile nešto što se mnoge oko nas i ne usuđuju da požele…
A onda se desilo…
Prije nekoliko dana, sjedeći na prijateljskoj kafici sa mojim suprugom, jedan “porodični prijatelj” mu se onako k'o «čudi» što je kormilo porodične firme “prepustio ženi” i okarakteriše to kao njegovu «najveću grešku» . Ta zna li on da se ženi uvijek daje «na kašičicu». Evo naprimjer on, tako puno ima i zarađuje, a zna svoju porodicu dovesti do toga da u kući nemaju šta da jedu, da bukvalno gladuju. On im sve daje i pruža «na grame» da se ne bi «osilili». I oni njega poštuju i boje se i slušaju i nikome ne pada na pamet da digne glas iznad njegovog…
I tako ja jutros dođem na posao i sve ovo saznam i onako, ne nasekira mene to što neko «savjetuje» mog supruga, jer mislim da smo nas dvoje dovoljno zreli i sposobni da sami možemo donositi životne odluke, da nas to (rekla-kazala) ne može puno uzdrmati; ali me pogodi takav odnos prema ženi, prema ženi u biznisu, prema ženi koja je možda i mogla odabrati da ostane u sjeni, da njeni kapaciteti, kao i kapaciteti tolikog broja žena nikada ne budu otkriveni, samo da se ne bi «njegova visost MUŠKO» osjećala ugroženo, ili «ne daj Bože», okrnjene muškosti, zbog te ženskosti koja se petlja u «muške stvari» …
Tužno.
Pretužno i nažalost istinito…
«'ta će ona… «
«Kud se nadigla?»
«Kome će ona da priča i da savjetuje… «
“I knjigu napisala…”
«Bolje da sjedi u kući i priFati se oklagije…»
Možda bi i bilo bolje da sam jutros poslušala svoja čula i ostala uz Orhana Pamuka. Barem bih “hodala” ulicama Istanbula i zamišljala kakve li su sudbine većine žena, koje žive iza odškrinutih prozora, potiskuju čežnje, guše snove provodeći dane u čajankama, prepričavanju dnevnih dešavanja u komšiluku ili porodici, udajući kćeri, ženeći sinove i unedogled spremajući dolmice, poče i mantije, pa tim jelima čija priprema zahtijeva vječnost, opravdavaju svoju jedinu dnevnu aktivnost…
Možda bi bilo bolje da sam jutros ostala spavati, jer i Orhan Pamuk raspali moju maštu i tjera me da stalno pravim paralele između onoga što jesam i onoga što bih tek mogla biti; te ako ja dođem dotle i dotle, dokle li će tek moje kćeri stići…
Možda ne bih razmišljala o tome koliko je važno osnažiti ženu, koliko ta jaka žena ima samopouzdanja, koliko je porodica sa jakom ženom jača, koliko su djeca iz takve porodice obrazovanija, čvršća i smjelija … I koliko će, baš takva djeca, jaka djeca, i ženska i muška, imati bolju i sretniju budućnost. Sami će je sagraditi.
Samo društvo u kojem je svaka njegova jedinka sretna i zadovoljna, može biti sretno društvo.
Sve ostalo je iluzija…
Adisa Tufo
Izvor: adisatufo.ba
