Piše: Zineta Mutapčić
Nakon “Hiljadu sjajnih sunaca” uzeh da čitam “Jedi, moli, voli” računajući da je to knjiga sa tematikom lakšom za provariti i malo odmoriti um. Nakon nekoliko desetina stranica shvatam da žena zapravo piše o pronalasku sebe i Boga u sebi.
Tema koju zapravo volim istraživati jer, način na koji naše mnogobrojne religije predstavljaju odnos s Bogom mi se čini jednostranim. Mi se molimo, slušamo Njegove zapovijedi kako bismo izbjegli pakao/Džehenem i došli u raj/Džennet. A već nekoliko godina unazad se pitam da li je Bogu, Allahu, Univerzumu, Prirodi (On ima nebrojeno mnogo imena) zaista bio cilj da nas stvori samo da bismo živjeli zarad vaganja naših djela?
Da li nam je zaista predodredio sudbinu na koju nikako ne možemo uticati šta god uradili ili pak slobodna volja izbora moze promijeniti tok našeg života. Smrt je neminovna, to znam. Ali šta se dešava poslije je pitanje. Da li smo u nekom međuprostoru čekajuci Sudnji dan ili naša duša pronalazi novi oblik u kome će nastaviti da obitava?
Šta je sa misijom koju duša ispuni živeći život u fizičkom obliku koji mi jedino sada poznajemo? Kad slušam svoje unutrašnje ja, svoju dušu znam da činim ispravne stvari. Sve odluke koje sam donijela slušajući svoje srce dosada su se ispostavile valjanim (ako bih i upala u neku nepriliku, uvijek, ali uvijek sam dobila neki odgovor zašto je to tako – možda je to samo u mojoj glavi ali mir koji osjećam jer u to vjerujem mi je dokaz). Čim bih uključila razum da sagleda pozitivne i negativne strane nečega dovodila bih se do haosa u mislima, uznemirenosti, brige i lošeg raspoloženja.
Zato učim da poslušam, odgonetnem kako se osjećam u vezi nečega da bih odlučila. Stoga vjerujem da je u tome poenta življenja. Stvoreni smo u obliku koji je jedinstven među živim bićima, kao homo sapiensi sposobni da koriste um i srce kako bi sami krojili svoje puteve i vjerujem da nas Bog sa zanimanjem posmatra kako koristimo priliku koju nam je dao.
Rekla bih da Mu nije bio cilj da nas stvori da slijepo vjerujemo da moramo nešto da ispunjavamo, posebno zbog načina na koji su nam Njegove poruke prenošene. Zar možemo biti sigurni da nisu krivo predstavljene, da im nije nešto oduzeto? Čvrsto vjerujem u Njega i znam da je uz mene uvijek.
I znam da je grijeh koji počinim onaj koji vrijeđa mene, tebe, svakog čovjeka kojeg je On stvorio, pa samim tim vrijeđam i Njega. I zato mi je vodilja da ono sto ne želim sebi ne pozelim ni drugima jer znam da On ne voli kad svoju vlastitu kreaciju posmatra kako lošim ophođenjem prema sebi prvenstveno a samim tim i prema drugima negira Njegovo postojanje i Njegov izbor da nam prepusti odluku kakvi ćemo biti i kakvim ćemo životom živjeti. Životom kojim živimo sami biramo pakao ili raj, pa kud ćeš veće kazne ili nagrade!
