Piše: Robert Dacešin
Apstinacija od putovanja, obično se dešava iz tri razloga.
1. Nemam para.
2. Nemam vremena.
3. Ne mogu sam.
Pošteno. Razumijem da ne možeš da putuješ ako ne radiš, te ako ti šef ne da godišnji. Ok, nisi za hard cord autostop putovanja, Couchsurfing i ne uživaš u tome.
Ali mnogo me nervira kada ljudi kažu “Ne mogu sam, bojim se. Pa kako ću se snaći tamo.” Čujem to stalno oko sebe. Priznajem da sam i sam kod prvog solo putovanja u Beč 2010. bio takav. Gdje ću naći metro? Gdje kupiti kartu za metro? Kako znam gdje da izađem? Ma milion pitanja.
Onda vidiš da to nije ništa teško, te da je u suštini jedina stvar koja ti treba za putovanja je dobra volja i želja.
Realno, putuje ona ko hoće. Kraj priče. Kome se negdje ide, on će uvijek naći način.
Ista je stvar i sa Toni Gilsom iz Engleske koji je potpuno slijep i gluv, posjetio sam preko 120 zemalja svijeta! Eeee, on sam samcat bez da šta vidi i čuje posjetio skoto čitav svijet!
Tonijeva priča počinje sa 10 godina kada je izgubio vid, a njegov sluh je bio jako oštećen. Jedino vizuelno sjećanje koje ima je kako kaže “gledanje zalaska sunca u svom rodnom gradu”. Ovaj događaj opisuje kao veliku sjajnu kuglu koja se sjaji u pozadini.
Ali činjenica da ne vidi, nikako ga nije obeshrabila, te se sa malo više od 20 godina zaputio na svoje prvo solo putovanje u Nju Orleans.
“Bilo je to prvo putovanje u stranu zemlju. Nisam znao gdje idem ni šta radim. Jednostavno sam se sledio. Udahnuo sam duboko nekoliko puta i rekao sebi da je ovo ono što želiš. Ako ne želiš, vrati se kući. Samo sam se okrenuo niz ulicu i nastavio dalje. Ostalo je istorija.”
Toni ističe i kako voli putovati sam iz razloga što tako upoznaje više ljudi.
“Ukoliko bih putovao sa nekim ko vidi, oni bi radili sve za mene. Organizovali rutu, pomagali mi. Tako ne bih otkrivao stvari i upoznavao ljude koje upoznajem sam.”
Njegova najluđa iskustva do sada su svakako petomjesečno putovanje po Aziji, kao i činjenica da je bio zarobljen u vojničkoj bazi u Maliju, dok je prelazio granicu sa Etiopijom. A posjetio je još i Malavi, Lesoto, Svazilend, Mozambik, Zimbabve, Zambiju i mnoge druge afričke zemlje.
Dok je boravio u Grčkoj, upoznao je Tatjanu, ljubav svog života, sa kojom je kasnije otišao na nekoliko putovanja.
“Mnogo ljudi me pita kako putujem. Od kojeg novca. Moj otac je umro kada sam imao 16 godina, pa dans dobijam njegovu penziju. Nije nešto, ali ne tražim ja mnogo. Često koristim Couchsurfing za putovanja. ”
Kaže i da bez slušnih aparata nikako ne bi mogao da putuje.
“Na putovanju u Petru u Jordanu, konj sa prikolicom je išao prema meni. Čuo sam eho u kanjonu kako mi se približava i shvatio sam da moram da se brzo pomjerim.
A osim što putuje, ovaj nevjerovatni lik završio je i studije iz Američke književnosti 2001. godine.
I eto. Čovjek je izgubio ono najdragocjenjije što ima. Svoje zdravlje. Na njegovom mjestu, velika većina ne bi ni pomišljala da putuje. Zašto da putujem ako ne vidim, zar ne?
Ali Toni je našao motivaciju. Našao je ljepotu u mirisima i okusima. U zvukovima i pričom sa ljudima iz drugih zemalja. Nije dao da ga njegov problem zatvori u sobu.
Tako da, narednog puta kada se nađete u nekom problemu, sjetite se ovog čovjeka.
Izvor: Rio- priče sa putovanja
