Koje su prave godine za udaju i šta uopšte znači ta riječ “prave“ ? Bogato ili siromašno udata? Sretno i zaljubljeno ili si trudna ili posljednji “voz“? Jel taj papir baš tako važan?
Imam 24 godine i udala sam se prije dva mjeseca. Vjenčali smo se, ako mogu da kažem, iz ljubavi jer nisam trudna. Od prosidbe pa skoro do udaje sve je bilo kao najljepši san. Ali vrti se taj točak sreće i stao je baš na onu crnu stranu. Dvije nedjelje pred udaju krenula je prava agonija.
Nisam od onih mladenki koje su brinule oko organizacije na svadbi već sam zaista za sve uvijek nalazila rješenje i sa lakoćom sve uspijevala da pripremim da bude u redu. Međutim jedna stvar mi je promakla i nisam uspjela da se sa njom izborim, a to je njegova porodica.
Iz nekog meni nepoznatog razloga njegova majka i druga snajka počinju da se ophode prema meni drugačije, konstantno su me provocirale dok on nije tu. Naučila sam da svima uvek šutim i ne raspravljam se i tako sam nastavljala samo da gutam “knedlu“.
Tada su počele prvi put da mi se javljaju zakašnjele reakcije. Jednu noć u roku od te dvije nedjelje pred svadbu, pokušala sam da porazgovaram sa njima i pitam zbog čega se tako ponašaju prema meni ali sve je postalo još gore jer su me napale kako ja sve izmišljam, vrijeđale me i njegova majka me je tjerala iz kuće i lupala rukom o sto.
Zbunjeno sam plakala i molila ih da mi objasne u čemu je problem. Odgovore nisam dobila ali se sve brzo stišalo kada su stigli muškarci. Pravile smo se kao da se ništa nije desilo. Tako sam i odlučila da sve prešutim budućem suprugu. Otišli smo u naš stan, a ja sam se pozdravila sa njegovom majkom kao da se ništa nije desilo ali u neko doba noći počinjem da se gušim u suzama i tako sam cijeli naredni dan plakala ne uspjevajući da se smirim i morala sam da mu ispričam šta se dešava.
Bio je jako iznenađen i iznerviran, a ja sam ga molila da im slučajno nešto ne govori da se ne bi oni svađali zbog mene. Mislim da mi je to prva fatalna greška koju sam mogla da napravim. Umjesto da tražim njegovu zaštitu ili da mi je on sam ponudi ja sam branila njegovu majku. Uspjela sam nekako da se smirim misleći da će ipak sve biti u redu.
Naredni put kada sam opet osjetila gušenje je svadba na kojoj smo bili nedjelju dana prije naše. Stajali smo u crkvi dok sam zagledana u mladu razmišljala kako ću za 6 dana ja tu stajati i pristati na brak sa čovjekom čijoj porodici nikad neću pripadati. Izletjela sam iz crkve plačući i pravdajući se drugima da su to suze od uzbuđenja jer se i mi vjenčavamo kroz nekoliko dana. U sebi sam vrištala.
Opet sam samo progutala “knedlu“ i ubjeđivala sebe da će sve biti u redu. Na dan našeg vjenčanja više ni sama ne znam kako sam se osjećala. Trudila sam se da budem sretna, jer ipak je to bio poseban dan u mom životu… ali opet je bio onaj osjećaj tu kao da mi neko drži omču oko vrata.
Svadba je protekla u najboljem redu i niko nije imao priliku da primjeti kako se osjećam. Možda zato što nikome ništa nisam ni pričala i što sam osmijehom uspjela sve da prevarim pa i sebe, a možda i što nikoga to nije ni zanimalo.
Kao što sam spomenula na početku, prošlo je dva mjeseca od kako smo u braku i situacija nije ništa drugačija. Njegovu zaštitu i dalje nemam, a izbjegavam susrete sa njegovom porodicom nadajući se da će mi to pomoći ali sve više uviđam da to samo produžava moju agoniju. I dalje se budim noću, imam košmare i stalno plačem.
Kosa mi opada, i osjećaj gutanja “knedle“ ne prolazi. Potražila sam i stručnu pomoć prije par dana, odnosno krenula sam kod psihologa nadajući se da ću uspjeti da se izborim sa svim ovim osjećanjima i da će na kraju taj točak sreće da se opet okrene na onu sretnu boju i ubjedi me da je brak ipak lijep i da to nije samo jedan papir već dizanje naše ljubavi na jedan viši čin i da nije važno da li smo bogati i siromašni sve dok koračamo kao jedno i da mladost nigdje nije otišla već je tu i čeka na nas i da je svaka godina prava dok god imamo ljubavi i poštovanja jedno za drugo.
Da će sve ipak biti u redu i da ćemo sve prepreke zajedno premostiti i da su ovo samo iskušenja na koja nas život stavlja dokazujući nam srodnost naših duša…
Anonimna
Izvor: zensketajne.rs
