Piše: Razija Mujanović
Dugi niz godina moja Bosna i Hercegovina je suočena sa problemima koji se dešavaju u sportu. Prvi i najveći problem je bezakonje. Nema nikakve odgovornosti za astronomske dugove koje prave rukovodeći organi klubova, ali i Saveza.
Dugovi se gomilaju i prenose od uprave do uprave, a niko ne snosi nikakvu odgovornost. Pogledajte samo šta se dešava sa KS i RS BiH. Kako je moguće da se dopusti da dva najtrofejnija košarkaška kluba, dva kluba koja su postavila Bosnu i Hrecegovinu na mapu Evrope, sarajevska Bosna i tuzlansko Jedinstvo budu u nikad goroj situaciji?!
Kako je moguće da se ljudi igraju sa takvim imenima i ne snose nikakve posljedice? Ovo je bolna rana za svakoga ko je bar jednom došao u Skenderiju ili Mejdan. Vi mladi možda i ne pamtite i ne znate, te dvorane su bile krcate kada su igrali Bosna i Jedinstvo! Hoćemo li dočekati da inspekcije sporta djeluju na području cijele Bosne i Hercegovine, ili ćemo nastaviti da tonemo dok naše komšije donose medalje sa velikih takmičenja?
Postojeći Zakon o sportu BiH nije ni jasan, a ni detaljno obrađen kako to dolikuje ozbiljnim državama! Tako u Zakonu u Članu 7 stoji: „Sistemsko stvaranje uvjeta za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata“. Voljela bih da neko od ovih velikih stručnjaka koji godinama raspoređuju fondove namijenjene za sport mi kaže koliko je napravljeno sportskih dvorana, stadiona, atletskih staza u periodu stupanja na snagu ovog Zakona na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine?
Još jedna u nizu nelogičnosti koju pod hitno moramo riješiti je navedena u Članu 38 u kojem stoji „Sportista može da se bavi sportskim aktivnostima amaterski i profesionalno“, ali nigdje nije jasno definisano šta je amaterski, a šta profesionalni sport. I baš zbog toga su najčešće u podređenom položaju naša talentovana djeca kojom se manipuliše! Stoga moramo da radimo na izmjenama i dopunama postojećeg Zakona ako želimo da stvaramo sredinu koja će se zadovoljavati medaljama i peharima, a ne samo učestvovanjem na takmičenjima.
Poražavajuće je za jednu zemlju da su bivši vrhunski sportisti potpuno zapostavljeni. Da su njihova zvučna imana, njihovo znanje i iskustvo olahko odbačeni. Mi smo jedina zemlja gdje se vrhunski sportisti sami nude da pomognu razvoju sporta u svojoj državi, dok paralelno odbijaju ponude iz inostranstva! Mi smo jedina zemlja u kojoj vrhunski sportisti koji su bili najbolji ambasadori države i koji imaju medalje sa svjetskih i evropskih takmičenja i olimpijskih igara nemaju nikakvu naknadu i u velikom broju slučajeva su na rubu egzistencije. To im je hvala za promociju države i sporta u svijetu!
Mnoga se pitanja otvaraju jedna za drugim u ovako neuređenom društvu. Odstupanje teorije i prakse i nemogućnost primjenjivosti određenih Zakona, dovelo nas je u ovu situaciju u kojoj se sport u Bosni i Hercegovini trenutno nalazi. Mladi sportisti odlaze još kao neafirmisani igrači i svoje vrhunske rezultate ostvaruju u zemljama koje cijene sport i njihov talenat, a nerjetko se odlučuju i da igraju za „tuđe“ zemlje.
Ono što moramo pod hitno uraditi je napraviti kvalitetnu strategiju razvoja sporta u cijeloj Bosni i Hercegovini, sa jasnim i definisanim ciljevima. Moramo napraviti popis svih sportskih klubova koji su registrovani po sportskim granama, te moramo znati koje sportske grane su nam najmasovnije, najtrofejnije i najperspektivnije za dalja ulaganja.
Sigurna sam da sa jasnom strategijom možemo sport, sportiste i sportske radnike vratiti na mjesto koje im pripada.
