Htjeli mi to ili ne, moramo sebi priznati da je većina današnje djece razmažena, neodgovorna i lijena. Glavna briga im je kako se domoći mobitela ili kompjutera kako bi mogli igrati video igrice, te kako navući nekog od odraslih da im kupe još jednu igračku koja će kasnije završiti s hrpom ostalih koje se povlače po cijelom stanu.
Odgovornosti i obaveze djeci su danas svedene na minimum, jer oni su još mali i trebaju se bezbrižno igrati. Naravno da djeci treba dati slobode, ali danas je to, po mom mišljenju, otišlo malo predaleko. Kad im se kaže da pospreme igračke koje su posvuda razvukli, kreće rafal nezadovoljstva i protivljenja – “Zašto oni stalno trebaju pospremati?”.
Sjećam se kad sam imala osam godina da sam sama odlazila po brata u vrtić i podgrijavala ručak. Roditelji su radili i nije bilo čuvaonica ili dnevnog boravka. Morala sam se sama brinuti za ono što oni nisu mogli. Danas bi za tako nešto socijalna služba odmah pokucala na vrata.
Doduše, to su bila i neka drukčija vremena. Znala sam svakog komšiju u zgradi i uvijek je neko od njih navratio da provjeri je li sve u redu. Danas ne znam ni ko živi u stanu do mene. U to vrijeme svi su se poznavali u ulici i međusobno si pomagali. Uvijek je bio neko vani da pripazi na djecu dok se igraju ili recimo pomogne oko slaganja drva u šupu. Za tako nešto, sada morate nekome platiti i još se nadati da neće muljariti ili vam zlostavljati dijete.
Ali ipak, to nije izgovor za sve lošiji odgoj. Zbog rastrganosti između brojnih obaveza, roditelji sve manje vremena provode s djecom, a sve više kupuju i popuštaju kako bi ona bila sretna, a oni bez grižnje savjesti, jer im se naprosto ne da.
Pitam vas, jesu li nam baš potrebne škole plivanja, trčanja ili vožnje bicikla? Prisjetite se samo vremena kada ste vi učili neku od navedenih vještina. Nisu li vam to jedni od najljepših trenutaka u životu kojih se i sad s veseljem prisjećate? Vjerujem da jesu, jer ste svoje uspjehe podijelili s najdražim osobama – roditeljima.
Dovoljno je odvojiti deset do petnaest minuta dnevno da biste proveli kvalitetno vrijeme s djetetom. Pod tim ne podrazumijevam razvažanje djece na razne aktivnosti ili gledanje televizije, već čitanje, pričanje priča i slično. Ona to itekako znaju cijeniti.
Djeci su potrebne i odgovornosti. Slaganje suđa u mašinu za pranje suđa ili stavljanje veša u mašinu za veš i nije nešto što neki prvačić ne bi mogao sam napraviti. A koliko njih to radi? Upravo kroz ovakve dužnosti im jačamo samopouzdanje, učimo ih cijeniti tuđi rad, a i sebi usput olakšavamo kućanske poslove. Zato sljedeći put kad će trebati usisati stan ili pobrisati prašinu, zaposlite svog mališana i kroz igru to zajedno napravite.
Tekst: Iva Brčić, certificirana edukatorica, udruga Najsretnija beba Hrvatska
Foto: Profimedia
