Jutros sam svojoj majci rekla:
“Molim te, ne mogu da pričam isprazne priče uz kafu, volim da ćutim. I da, neću da jedem ništa, ni najmanje me nije briga šta ćemo kuhati i… znam da te bole ruke, ne treba petnaesti put od jutros da mi ponavljaš”.
Bez riječi je otišla od mene.
Bi mi žao k'o ćuki istog trena. Potražih je kraj masline, sjedila je mirno ispod zraka kasno jesenjeg sunca. Uputih joj osmijeh i rekoh:
“Hoćemo li kupiti Voltaren mast, dobar je za bolove, evo ja ću skuhati ručak, vidi sunca konačno…”
Ne rekoh joj oprosti. Nabrojah milion sinonima za oprosti. Hiljadu ispraznih kompenzacija.
No ne izustih…
A njeno lice granu od sreće s milion refleksija sunca. Zasjeni sva proljeća. Bez “oprosti”.
Pa se upitah, kakvi smo to mi ljudi. Zašto ne mogu jednostavno da je zagrlim i šapnem čarobnu riječ?
Zašto glupo kompenzujem molbu za oproštaj Voltarenom? Lakše je kupiti kremu, nego nanjeti gel od istinskog kajanja na rane onih koje smo povrijedili.
Lako je udariti šamar onom ko ti neće vratiti. Lako je povrijediti onoga ko te bezuslovno voli, jer znaš da će te uvijek voljeti.
I praštati i bez onog “oprosti”.
Ali ima u narodu ona poslovica: “Možeš kako hoćeš, al’ ne možeš dokle hoćeš”.
Ima u narodu sva mudrost, jednostavnim, kratkim istinama satkana.
A možda ovoga trena kometa udari Zemlju.
Možda ovoga trena stane srce osobe koju smo povrijedili računajući unaprijed na oproštaj. Možda ovog trena ta osoba nestane zauvijek iz našeg života.
Šta onda?
Možda ostatak života provedeš gledajući u nebo, možeš iz petnjih žila vrištati tu prokletu, tešku a tako jednostavnu riječ “oprosti”, plakati, vikati. Uzalud, neće te čuti.
Jer je otišla.
Umorna od prokletih riječi koje olako kažemo onima koji nas vole.
Pod garancijom oproštaja.
Imaju li ljubav i oproštaj garantni list, rok trajanja?
Nemaju. Ali ima ga vrijeme.
A ono curi, bespoštedno, dok mi nijemo gledamo one koji nas bezuslovno vole i mislimo da će uvek biti tu. Jer računamo na to da oni znaju da ih volimo, da riječi ne znače ništa. A riječ zna biti oštrija i bolnija od mača.
I zato…
Zagrli one koje si povrijedio.
Ma bolan, zagrli jako, da nestanu sve teške riječi, odlete u nebo.
I do vraga, izgovori tu prokleto jednostavnu riječ. Oprosti..
Nije teško…probaj.
