Kada sam 26. jula 2005. godine doručkovala sa mamom, sestrom i rodicom i izvodila svoje svakodnevne šale, nisam ni slutila da će to biti dan koji će promijeniti cijeli moj život.
PIŠE: Ševala Hodžić (pravazena.com)
Mama je taj dan napravila doručak, a nas tri smo se vrijedno spremale za odlazak na kafu i bazen, budući da je to bio ljetni raspust a meni tek 16 godina. Često čovjek misli da je njegova nevolja i životno iskušenje najveće, a onda vidiš da ima i gore. Svjesna sam da mi je taj dan promijenio cijeli moj tinejdžerski život i komplentno dotadašnje razmišljanje o životu. Ali znate šta? Itekako sam zahvalna na tome.
Nakon što smo sjele da doručkujemo, počela sam osjećati prve promjene na sebi. Časa čaja koju je mama pripremila nisam mogla da podignem sa desnom rukom. Međutim, kao ni meni, ni ljudima oko mene stvari se nisu činile toliko ozbiljne, sve do momenta kada sam počela da izgovaram pogrešne riječi. Svako ko je imao bilo koga u porodici sa moždanim udarom zna o čemu pričam. Sasvim sam bila svjesna šta želim da kažem, ali umjesto riječi „glava“ i sl. iz mojih usta je izlazila riječ „kafa“ i sl.
Sve se odvijalo tako brzo da je isto tako brzo djelovanje moje majke i oca bilo neophodno. Krenuli smo do jednog divnog doktora koji je trebao da mi uradi EEG glave kako bi vidjeli šta se dešava. Pri izlasku iz kuće, sestra i rodica su kroz plač rekle „čekamo te da idemo na bazen“.
Dok smo stigli kod doktora osjećala sam blago trnjenje desne ruke. Kada smo stigli kod doktora, u žurbi je uradio EEG snimak glave, te zabrinuto rekao mami „odmah je vodite u kliniku“. Međutim, pri izlasku iz ordinacije, dolazi do oduzetosti desne noge i oduzetosti desne strane lica.
Perioda od ordinacije, do sutrašnjeg dana buđenja na klinici se sjećam samo kroz maglu. Rado bih vam u detalje napisala svaki trenutak dok sam bila bez svjesti, jer je upravo to trenutak prekrenice u mom životu, ali neka to ostane za sada neizrečeno.
Budim se. U sobi je mrak. Pored mene sa desne strane otac, sa lijeve majka. Ne mogu pričati. Ne mogu ruku pomjerati a ni nogu. Šok.
Ono što sam kroz cijeli period oporavka shvatila jeste, da niti strani koja boluje, niti strani koja se brine o bolesniku nije lako. Mislim da je jako teško shvatiti ljude koji su oboljeli od moždanog udara. Ja ih shvatam jer sam isto prošla. Živi ste a niste. Jako je teško kada u jednom momentu osjećate da ne možete da se brinete o sebi, a odrasla ste osoba. Jako je teško kada ne možete otići u toalet, kada ne možete da se obučete ili da jedete, bez tuđe pomoći. Potrebno je mnogo strpljenja i razumijevanja sa obje strane.
Dok vam ovo pisem, plačem. Plačem od tuge i sreće. Jako je teško pogledati nazad i vidjeti gdje ste bili, ali je jako lijepo pogledati naprijed i vidjeti gdje ste sada.
Onaj ko me poznaje, zna da sam već od malih nogu jako tvrdoglava i uporna u svemu. Ukoliko odlučim da nešto uradim ili dobijem, ja to ostvarim. Kada sam neki dan u razgovoru sa svojim prijateljicama rekla da ne znam kako ću napisati „o meni“ dio na blogu, prijateljica koja je sav period bolesti prošla sa mnom kaže „to ti je jako jednostavno, samo napiši da si tvrdoglava i uporna i da ne odustaješ dok nešto ne dobiješ“. Eto, sve vam je rekla.
Nakon već dvije sedmice boravka na Klinici, svjesna sam i uz tuđu pomoć pokretna. Moja majka i moj otac koji su moja najveća životna podrška i za koje ne postoji način da se zahvalim za borbu i za razumijevanje, u cijelom ovom periodu oporavka, su htjeli da me iznenade, te deset mojih najbližih prijatelja, pozvali, da me posjete na kliniku.
Šta mislite kako sam se osjećala kada sam ih sve vidjela da su došli ? Pretpotavljam da mislite da mi je drago bilo vidjeti prijatelje i imati njihovu podršku ? Ne. Sasvim suprotno.
Osjećala sam strašnu sramotu. Svi su sa tugom gledali u mene i pokušavali blagim riječima razumijevanja dati svoju podršku.
Mama svima sipa sok u čašu i meni daje jednu čašu sa slamkom, budući da je gutanje i pravilno žvakanje u tom periodu bilo nemoguće. Držim čašu u ruci, svjesna da će gutanje i pijenje soka pred najbližim prijateljima biti trenutno moje najveće iskušenje. Krenem piti i i u datom momentu motorika gutanja me napušta i sok izlazi i curi sa desne strane mog lica. Svi uskaču u pomoć, a jedino što sam ja željela u tom trenutku jeste da budem sama.
Sva sramota svijeta se skupila u meni u tom trenutku. Svi odlaze a ja ostajem sama svjesna da će to biti dug period oporavka. Tu noć sam sa svojih 16 godina odlučila da neću biti žrtva bolesti koja me zadesila i da ću dati sve od sebe da se oporavim.
Nikada nemojte podcijeniti niti jedan trenutak u vašem zivotu. Kada vam je najgore, iskorisite taj trenutak i napravite najbolje od situacije.
Uslijedio je jedan jako težak period oporavka. Ako me pitate šta je ono što mi je davalo najviše snage za oporavak, onda je to vrlo jednostavno za odgovoriti. Vjera u Boga i vjera u sebe! Da bi u bilo čemu uspjeli, bitno je promijeniti vaše gledanje na stvari i stvari će se promijeniti. Znam. Jako je teško promijeniti nešto s čim živite cijeli život a to su vaše misli. Ali iz iskustva vam govorim, kada promijenite svoje misli, promijenit ćete cijeli vaš svijet.
Nakon izlaska iz bolnice i jednog određenog perioda oporavka kući, slijedi još jedno životno iskušenje – srednja škola. Sjećam se, imali smo čas historije. Svi profesori su bili upućeni da cijelu godinu neću usmeno odgovarati, već da ću, ili kući uraditi neki seminarski rad, ili pismeno, koliko je to moguće, odgovarati.
Međutim, ko je znao da će taj dan doći zamjenski profesor koji nije upućen u moje stanje. Proziva me da odgovaram pred cijelim razredom. Kao svaki tinejdžer, strah od odgovaranje je bio tu, međutim u mom slučaju tu je bio dupli strah. Zašto? Zato što nisam bila u mogućnosti pričati a da riječi budu pravnilno izgovorene. U kabinetu je nastala priča (na moju radost, misleći da me tako kolege neće čuti), te je profesor postavio pitanja. Nakon par sekundi skupljanja snage da odgovorim, desi se upravo ono što sam i očekivala. Ne mogu da pričam, a svaka riječ biva nerazumno odgovorena. Muk i tišina nastaje u razredu. Ali ne, nije to ono što me je dovelo u situaciju da se osjećam sramotno, već riječi kolegice koja pita „a šta to ti glumiš“?.
Znate šta je ona meni učinila u tom momentu? Najveću uslugu na svijetu. Od malena vjerovala u “da ono što te ne ubije, ojača te”. Ne pitajte me kako i otkud mi snaga sa 16 godina da tako razmišljam, jednostavno je tako.
Sada, kada sa 30 godina pogledam iza sebe, vidim da je sve i svako dešavanje iza mene trebalo da se desi. Nemojte misliti da je period od 17 do 30 godine prošao bez zdravstvenih problema. Ali sve je to jedno putovanje koje moramo proći da bi došli do cilja. Da se sve to nije desilo, ja ne bi bila osoba koja sam sada. Ja ne bi bila vjerovanja kojih sam sada i sigurno ne bi imala snagu i volju za životom koju sada imam.
Nakon sedamnaeste godine susrećem se sa raznim zdravstvenim problemima kao što su padavica, hiperinzulnemija i hipoglikemija, loša koncentracija, jaka anemija, trombofilija i još stvari koje su me svačemu naučile.
Pokušajte učiti na vašim iskušenjima i zapamtite, ona će se ponavljati na razne načine dok ne izvučete baš onu pouku iz njih koja će da promijeni vaš život i vaša razmišljanja. Nemojte na njih gledati kao na nešto negativno u vašem životu (znam iz iskustva da ćete samo negativne misli i negativne posljedice sa tim dobiti) već gledajte na njih kao na jednu stepenicu koju morate preći, da bi došli do mjesta gdje želite biti.
Ima jedna divna izreka koja kaže „Ideje koje su mi promijenile život dobila sam čitajući“.
Kroz cijeli taj period oporavka pokušala sam pronaći način kako da ostanem što duže zdrava. Čitajte, čitajte i čitajte, to je moja tajna. Vjerujte u sebe i opet, čitajte. Ne postoji bolji, jednostavniji a i jeftiniji doktor od vas. Doktorima prepustite da odrade svoj dio, a vi uradite svoj dio. Nije posao završen onog momenta kada vam doktor propiše tabletu za određene simptome i vi odete kući. Tada posao tek počinje. Budite uporni u svojim nastojanjima da budete zdravi. Svi imamo samo ovo jedno tijelo i u njemu moramo da boravimo čitav život. Zar ne bi bilo lakše da nam naše tijelo služi, nego da mi njemu služimo?
Iako sam diplomirani pravnik (otkud ja u pravu drugom prilikom), od kada sam se susrela sa bolešću, bila sam fascinirana načinom na koji hrana utječe na naše zdravlje. Danima sam tražila i istaživala gdje mogu kao pravnik, ali kao stravstveni ljubitelj zdravog načina života, upisati nutricionizam. Pronašla sam online škole nutricionizma u inostranstvu, iako konačnu odluku o tome gdje upisati nisam bila donijela. U istom periodu izlazi vijest da se u Sarajevu otvara master studiji nutricionizma. Sve ostalo je historija 😀
Svi mi pričamo istim jezikom, ali nečiji jezik je ples, nečiji umjetnost a moj jezik je JEZIK HRANE.
Uživam da spremam hranu i da ljudima približim njene čari za naše zdravlje. Želim kroz svoja djela ljudima pokazati da je moguće zdravo se hraniti, a pri tome jednostavno kuhati.
A ako se pitate odakle početi, počnite od sebe. Mijenjate prvo misli o sebi i onda nastavite dalje. Možete jesti najzdraviju hranu na svijetu, ali ako su vam misli negativne, ni hrana vam ne može pomoći.
Budimo ljubav i pričajmo jezikom ljubavi!
