Nema više razlike među mladima i starima koji odavno shvataju da su Sizifove muke trpiti iznova i iznova Apsurdistan u kojem živimo i pokušavamo stvoriti neki normalan život. Ukoliko uopšte više imamo parametre za normalno.
Međutim, onda spoznaš i upoznaš nekoga ko na sav ovaj teret naš svagdašnji nosi još jedan veći od mogućnosti da ga zaista razumiješ ako nisi i sam/a to isto osjetio/la na svojoj koži. I postidiš se.
Postidiš se što tek sada kada je neko morao naglas da vikne kako postoji, a ti tek tada obraćaš pažnju.
**bi ga, Amra…
Prije par mjeseci stekla sam zanimljivu poznanicu, prije nepunih mjesec dana u njoj sam dobila prijateljicu kojoj sam se na neki neobičan način divila zbog snage i integriteta koji se tako jasno vidio da nije bilo potrebe da ga ikada objašnjava i dokazuje. Na kraju balade, prije par dana me postidila i istovremeno stvorila osjećaj da poželim reći kako sam PONOSNA iako na to nemam baš nikakvo pravo.
Evo o čemu se radi.
Znate li išta o djeci koja su rezultat rata?
Ja nisam znala, možda nešto površno, a sve jer smo ih učinili nevidljivima. Da, baš tako- NEVIDLJIVIMA. Apelujem na inteligenciju i razum onih koji čitaju jer znam da postoji pa se onda pitam… Koliko je logično da svakodnevno u medijima čitamo međunacionalne prepirke, da nam pred očima igraju cifre koliko je žrtava na kojoj strani pa preko toga da se mjeri bol silovanih žena sa jedne, druge ili pak treće strane a da na sve te brojke ne pomislimo na svu djecu koja su morala nastati uslijed istog?
Onda se pitam kako je moguće da političari u svojim makar predizbornim kampanjama nisu iskoristili “kec u rukavu” pa se javno a doslovno samo OSVRNULI na ovu temu kako to oni najbolje znaju? Nije senzacionalno dovoljno? Da nije možda što se sa istom ne može naročito ili ti ga nikako bildati neki kvazi patriotizam a i SRAMOTA JE, GDJE ĆEŠ O TOME??????!!!!
Nema veze gospodo. Toj istoj djeci je do guše pa će oni sami. Nije ih, zamislite, sramota da kažu da su živi a ne postoje. I to ni manje ni više nego javno pred kamerama velikih medija. Ukrasti će vam po koju dodatnu minutu predizbornog baljezganja pa će OBJASNITI kako ih zakon “štiti” te, svaki put iznova na ko zna kojem šalteru a zbog svojih dokumenata i praznih polja u istima moraju objašnjavati sudbine svojih majki. Jer znate kako kažu, ko prvi kameri kamera njegova.
Uz to sve evo ima i ove “sitne buranije” koja se postidila što je neko disao sam pored nas sa svim svojim borbama a da nismo bili ni svjesni pa bi sada životom ali iskreno da se iskupimo i pridružimo njihovoj borbi.
Draga moja Ajna, bila si inspiracija da slovima ispoljim svoj stid i frustraciju. Hvala ti što si podigla glas dostojanstveno u ime hiljada onih koji to tek trebaju. Ti si lekcija i vjetar u leđa. Od prije par dana kao da mi je tvoje ime postalo sinonim za hrabrost ali i šamar za sopstveno drijemanje dok se svijet i život oko mene dešavaju.
Naprijed i hrabro, tako kako si već utabala prve kilometre ovog lavovskog puta. Za svu djecu svijeta koja žive a svakim se jutrom pitaju da li postoje, za svaku majku i za sve nas kojima ponekada treba opomena da je život borba u kojoj se ne predaješ na prvi put kada ti se učini da gubiš.
Hvala ti, prijateljice!
Molim vas da pogledate ovaj video te da posjetite web stranicu- ZABORAVLJENA DJECA RATA
Vjerujem u sve nas koji ćemo ovim mladim ljudima pružiti podršku na neki naš način.
Nevidljiva djeca BiHU BiH postoji kategorija ljudi, za koju bi mnogi željeli da ostane skrivena i daleko od očiju javnosti. Oni su sebe nazvali "nevidljiva djeca". Svu tu djecu su rodile silovane majke tokom rata u BiH od 1992. do 1995. Začeti u nasilju i zločinu, rođeni u ratu, oni su odrastali kao marginalizovana grupa, odbačena od društva. Oni su nepoželjni podsjetnici traume i silovanja koja su korištena kao sredstvo za vođenje rata. Neka od ove djece, kojima je sada 25 godina, žele da izađu u društvo i uklone stigmu. Oni žele da im se prizna status žrtava rata i da dobiju prava koja im pripadaju.
Gepostet von DW Bosna i Hercegovina am Freitag, 27. Juli 2018
Piše: Amra Avdić
