Znaš, rekoše mi nedavno da bi trebalo da se spremim za tvoj odlazak. Tamo negdje gore, gdje nema životne boje. Tamo negdje dolje, gdje se ljudi više ne boje. Ti ćeš tamo stići, a moje srce će se tada na parampačad presjeći.
Trebalo je da davno prestanem obilaziti ovu galerijsku kolekciju boli, znam ja to. A, znaš li ti da sam zapravo odveć naviknuta na tvoju bol, ali da ona i dalje ne prestaje da me boli?
I kako onda da se spremim? I za šta da se spremim? Za bol veću od ove koja me sada boli? Da li je to uopšte moguće? Da li je ljudski izdržati bol koja boli više od gledanja tvog tijela kako se lomi i sutrašnjeg dana boji? Da li je humano iz dana u dan iščekivati strah od gubitka sebe zbog gubitka tebe?
Nisi ti takav bolan život zaslužio, i trebalo bi da te pustim da ideš tamo negdje gdje bol ne boli i gdje smisao postoji, ali ne mogu, jer ne znam kako. Jer nisam dovoljno hrabra da odustanem od tebe i od same sebe. Jer ti si i rana i snaga, i moj početak i moj kraj. Voljela bih da zauvijek ostaneš ovdje u mom zagrljaju. Da te gledam, da te volim, da te molim da se boriš. Za još jedno sutra, za neka bolja jutra. Moja sebičnost je oholog lika, ali naprosto ne mogu protiv sebe, a ni ljubavi za tebe. I zato te sada lijepo molim – nemoj nigdje da ideš. Ostani. Jer ti si mi potreban kao i vazduh koji udišem. Jer ti jesi vazduh na koji cijelo moje srce diše.
Ali…
Ako odeš, otiđi tako da ne ostaviš ni dio sebe pored mene. Ne želim da mrvice tvog postojanja i komade sjećanja grizem kao hljeb naš nasušni. Ne zato što neću, nego zato što ne mogu. Sve odnesi, ostavi mir iza sebe, za mene. Istrgni i posljednje zrno pomisli na tebe iz mog srca. Molim te.
Ako odeš, molim te potrudi se samo da me ne boli mnogo. Znam da nije do tebe, ali hajde da se pravimo da jeste. Hajde da poživimo još malo misleći da ti praviš taj izbor, da tebe onaj gore nešto pita, da ti postavljaš pravila ove životne igre. Hajde, slaži me i reci mi da neće mnogo da boli. Molim te.
Ako odeš, nemoj mi reći gdje si, ali samo mi javi da si dobro. Daj mi neki znak da te gore paze i da im je stalo do tebe. Da te vole kao ja ovdje, ničice polegnuta na zemlji dok rovim po kutijama prošlosti. Javi mi da te tamo negdje rane više ne more i da te bol više ne zove.
Molim te.
Ako odeš, obećaj mi da ćeš me čekati. Gdje god da si, ja ću ti doći. Samo me čekaj.
Ali, molim te, jer toliko volim te, nemoj još ići.
Jer ja još nisam spremna, a i ne znam da li ću ikada biti.
Izvor: Lola magazin
