Instalaciju „Think Freedom” publika je imala priliku vidjeti u sedam gradova regije. Trenutno je u Zagrebu, u oktobru slijedi Brisel. No tu nije kraj. Zašto Think Freedom?
Projekt “Think Freedom” je krenuo kao reakcija na cenzuru koju sam doživjela 2014. kada se u BiH obilježavalo 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Ja sam bila pozvana, od strane tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva, da dizajniram poštansku marku što sam i učinila. No njeno štampanje, iz meni nepoznatih razloga, nije dozvoljeno. Ja sam tada željala da kroz umjetnost počnemo razgovarati o budućnosti, da se nekako maknemo iz prošlosti, da počnemo prezentovati BiH na drugačiji način nego što smo to radili posljednjih 20-tak godina. Ta zabrana je potakla neka moja razmišljanja, ustvari bila mi je dokaz da savremena umjetnost i vizuelni sadržaji imaju dovoljnu moć ako ih neko zabranjuje. Nakon toga sam napravila instalaciju u Sarajevskoj vijećnici čiji je cilj bio da pokrene dijalog i da bude poruka mira koju ćemo poslati iz Sarajeva i BiH, a koja govori o povezivanju ljudi, gradova, različitih forma umjetnosti, itd. Sa te izložbe ja Associated Press objavio fotografiju dana, a jedna skulptura sa izložbe je poklonjenja Papi Franji kada je boravio u Sarajevu. Nakon toga je Think Freedom od male instalacije prerastao u globalnu umjetničku misiju i sada je na turneji. Ove godine nastavljamo put po Europi, sljedeće smo u Južnoj Americi i Australiji, pregovaramo sa Kinom, da bi konačno finalna prezentacija bila u New Yorku ispred UN-a do kada ćemo imati instalaciju koja će biti sačinjena od više od 10 000 elemenata, sa više od 10 000 poruka mladih o tome što je za njih sloboda i sa publikom koja će do tada činiti više od 30 miliona ljudi.
Što je za Vas sloboda?
Mislim da je jako bitno da u ovom momentu počnemo razmišljati o tome da su nam neke osnovne slobode ugrožene i da smo ustvari došli u fazu kada sloboda i ljudska prava nazaduju, dakle idu suprotnom putanjom od one kojom bismo željeli. Mislim da svako od nas treba razmišljati o tome šta je za njega sloboda. Ta riječ je sveprisutna, ali vrlo malo razmišljamo o njoj, a dolazimo u situaciju kada više apsolutno nismo sigurni da li trebamo zatvoriti vrata prema svijetu ili ih otvoriti.
Za mene je sloboda u ovom momentu i kroz ovaj projekat pojam o kojem moramo razgovarati, a ja razgovaram sa mladim ljudima, srednjoškolcima, zato što mislim da su oni dovoljno odrasli da spoznaju tako velike koncepte, ali još uvijek nisu dovoljno obilježeni vaspitanjem, medijima, politikom. Za mene je dakle sloboda moći razgovarati sa što više ljudi, potaknuti što više ljudi na to razmišljanje i pokrenuti dijalog koji mislim da je jako bitan jer mislim da smo na pragu vremena kada ćemo se jedno jutro probuditi i više nećemo imati slobode koje sada uzimamo zdravo za gotovo.
Selesković u razgovoru sa mladim ljudi koji u okviru projekta imaju priliku promišljati o slobodi i umjetnosti
U projektu “Think Freedom” učestvuju i mladi ljudi koji ostavljaju svoje poruke o miru i slobodi. To su do sada međutim bili mladi ljudi koji su odrasli u zemljama bivše Jugoslavije i čije su odrastanje obilježili sukobi i ratovi. Što primjećujete u radu sa njima?
Gdje god dođemo razgovaram sa mladim ljudima prvenstveno o kulturi i umjetnosti i tome na koji način ona može biti alat komunikacije, alat da oni nekako podignu svoj glas. Mogu vam reći da su njihova razmišljanja jako različita, čak se ne razlikuju po gradovima koliko se razlikuju po socio-ekonomskom backgroundu iz kojih djeca dolaze. U New Yorku ćemo 2020. godine objaviti publikaciju sa svim porukama i tada će biti prilika da se možda napravi neki zaključak.
Humor neće pomoći protiv Trumpa
Neke Vaše kolege umjetnici su jako kritični prema ulozi Ujedinjenih naroda u odnosu na brojne konflikte u svijetu kako one iz prošlosti, tako i aktuelne. Je li i posljednja destinacija, na kojoj će se zaustaviti “Think Freedom”, svojevrsna kritika na račun UN-a?
Slučajno ili ne ta lokacija gleda na ulaz u Ujedinjene narode. Ja bih jako voljela da moje kolege nekako više dignu glas o stanju u kojem se sva naša društva nalaze – BiH, istoka, zapada, SAD,… Mislim da umjetnički odgovor na sve što se dešava u svijetu nije adekvatan. Mislim da humorističke skulpture Trumpa nekako stvaraju humor od jedne jako opasne situacije koja nas vodi u budućnost koju mi više ne možemo ni sagledati. Mislim da je umjetnost ta koja može utjecati na društvo, umjetnost je u istoriji uvijek bila ta koja je pokretala razmišljanja cijelog društva na jedan drugačiji način, a jako bih voljela sada da se umjetnici iz cijelog svijeta udruže, da nađu načina da se približe publici jer publika je na neki način odstranjena od savremene umjetnosti pogotovo u velikim umjetničkim centrima kao što je New York gdje smo prestali obraćati pažnju na publiku i postali smo dovoljni sami sebi. U međuvremenu nas je publika marginalizirala tako da se čini da savremena umjetnost jest nešto što pripada samo eliti. Stoga bih voljela da sve moje kolege na neki način dignu svoj glas i da počnu da budu na neki način vođe drugačijeg promišljanja, vođe u okretanju publike prema sagledavanju toga gdje nas sve ovo vodi. UN imaju puno svojih problema kao i svi drugi establišmenti, ali kakav bi svijet bio bez njih.
Znači li ta kritika prema umjetnicima i da ih smatrate suoodgovornim za stanje u svijetu koji potresaju brojne krize?
Nakon svega što se desilo sa izborom Trumpa kao predsjednika i činjenice koga je birao meni to dokazuje da smo totalno izgubili dodir sa širom publikom, da smo totalno izgubili tu vodeću ulogu u promišljanjima, ne samo umjetnici, nego i drugi ljudi koji se bave intelektualnim radom.
Postavka instalacije “Think Freedom” u Klovićevim dvorima u Zagrebu
Čime to objašnjavate?
To je problem koji je jako kompleksan. Mi smo nekako stvorili okruženje u kojem se osjećamo udobno i nismo spremni za dijaloge u kojima se osjećamo nesigurno. Ljudi kažu da ovo što ja radim, uključujući i projekat Think Freedom, jest anti-establišment. No ja mislim da svaki dobar establišment mora pronaći svoj način kada će se krenuti mijenjati.
U BiH imamo bogatstvo kojeg nismo svjesni
Vi ste se nakon 25 godina provedenih u New Yorku odlučili barem dijelom vratiti u BiH, tako da danas živite na relaciji New York – Tuzla – Sarajevo. Makar i djelomična vrsta povratka u BiH danas je vijest – u pravom smislu te riječi – s obzirom na to da smo svjedoci masovnih odlazaka iz BiH. Kakav je Vaš savjet mladim ljudima koji napuštaju BiH?
Ja sam u BiH našla ono što u New Yorku nisam mogla naći. Partnera, ljubav, porodicu, nešto što me obogaćuje. Mislim da BiH ima puno bolji odnos prema porodici, prema porodičnom životu, nego što to imaju SAD, pogotov veliki gradovi, kao što je New York. Moj atelje i dalje funkcioniše u New Yorku. U ovom momentu se meni BiH čini kao veći izazov nego New York i kao puno bolje mjesto za porodični život. Mislim da je to apsolutno bogatstvo kojeg mi nismo svjesni.
“Think Freedom” u Skoplju
Vama je BiH veći izazov, ali hiljadama ljudi je ona mjesto s kojeg treba otići.
Ne možete onome ko želi otići reći da treba ostati. Mislim da treba putovati, treba vidjeti što više, ali ja bih jako voljela da razmislimo, da tu energiju, trud, zalaganje, efikasnost, odnos prema državi koju bi morali upotrijebiti u svakoj drugoj zemlji Zapadne Europe i SAD da bi opstali da to isto primijenimo ovdje u BiH. Kada bi se to dogodilo ova zemlja bi zaista procvjetala. Dakle jako mi je teško da razumijem zašto smo spremni da uložimo ogromnu količinu truda, da radimo puno efikasnije i bolje, da pridonosimo drugim zemljama, a nismo to spremni ovdje.
Tema migracija je apsolutno jedna od glavnih tema trenutno. Vi promovirate slobodu. Kako gledate na granice, žice, zidove kojih je sve više počevši od Europe do Amerike?
Čini mi se da su svi zbunjeni time što se dešava i da apsolutno nemaju rješenje. Dakle Amerika, koja je država migranata, sada se jako boji nove migracije i boji se da će joj se desiti ono što se dešava sa Europom. Migracije su konstantne, one su jednostavno dio ljudske istorije. Ne znam zašto ne možemo na drugačiji način da promišljamo o svemu tome. Mislim da je jako teško spriječiti ljude da idu tamo gdje žele a pogotovo ako napuštaju neke tragične situacije. Mislim da Europa i dalje ima neku borbu sa rasizmom, sa drugim civilizacijama i mislim da još nema rješenje.
Skoro uvijek Vas pitaju za poređenje između umjetničke scene u New Yorku i u BiH što je naravno, kako ističete nemoguće, porediti. Međutim koje su to lekcije koje nosite iz SAD-a a koje bi bilo moguće primijeniti na Zapadnom Balkanu?
Ja na New York gledam kao na grad u kojem sam na neki način odrasla i u kojem sam mnogo toga naučila. Lekcija koju prvu morate naučiti u New Yorku je da ne postoji konkurencija i natjecanje sa bilo čim što je oko vas. Tu nikada ne možete biti ni najružniji, ni najbogatiji, ni najljepši, ni najsiromašniji. New York je grad u kojem se natjecanje odvija samo sa samim sobom. Jedina borba je samo da ostvarite svoj potencijal koji dolazi iz vas, a nešto postoji iza svakog. Tržište je toliko veliko da zaista svako može naći svoje mjesto pod nebom i može ostvariti svoje snove i New York to konstantno dokazuje. Ja bih jako voljela da se mi u BiH prestanemo takmičiti sa ljudima oko nas, odnosno da se prestanemo takmičiti na neki negativan način. Svijet u New Yorku funkcioniše tako da umjesto konkurencije stvara zajednicu koja umjetnike povezuje jedne s drugima.
Edina Selesković je rođena u Tuzli. Diplomirala je na akademiji Corcoran School of Art u Washingtonu nakon čega se preselila u New York gdje i danas posjeduje atelje. Izlagala je na više od 50 amostalnih i grupnih izložbi. Živi na relaciji New-York-Tuzla-Sarajevo
Izvor: dw.com
