Оvo je oproštajno pismo jednog genija. Gabrijel Garsija je najpoznatiji kolumbijski pisac, najviše zahvaljujući njegovom djelu “Sto godina samoće“.
On se povukao iz javnog života iz zdravstvenih razloga. Imao je rak limfnih žlezda i stanje mu se stalno pogoršavalo. Svojim prijateljima je poslao oproštajno pismo koje se raširilo svijetom i iz koga možete izvući zaista lijepu životnu pouku. Pročitajte ga jer je kratko i unikatno, a napisao ga je jedan od najpoznatijih pisaca današnjice.
“Кada bi samo na trenutak Bog zaboravio da sam zakrpljena marioneta i kada bi mi podario samo još jednu zakrpu života: VRIJEME bih iskoristio mnogo bolje i intenzivnije.
Najvjerovatnije ne bih rekao sve što mislim, ali bih razmislio šta govorim. Ocjenjivao bih stvari ne prema njihovoj vrijednosti već prema njihovom značenju.
Manje bih spavao – više bih sanjao, zato što svakog minuta od kako zatvorimo oči, gubimo 60 sekundi svjetlosti. Produžio bih kada drugi zaostanu, bio bih budan kada drugi spavaju.
Kada bi mi Bog podario to parče života, jednostavno bih se dugo sunčao, i to ne samo moje tijelo već bih otvorio i svoju dušu.
Ljudima bih dokazao da lažu sebe kada misle da se ne mogu zaljubiti u starosti. Jednom djetetu bih podario krila, ali bih mu prepustio da samo nauči da leti. Starima bih poručio da smrt ne dolazi sa starenjem već sa zaboravom.
Od vas sam, dragi moji, naučio mnogo toga. Naučio sam da cijeli svijet žuri da se popne na vrh brda kako bi živio na visini, ne znajući da prava sreća leži u podnožju brda.
Naučio sam da kada novorođenče prvi put dodirne očev palac, da ga vezuje za cijelu vječnost, zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda na druge ljude sa visine samo kada ima pomaže da ustanu. Postoji toliko mnogo stvari koje sam naučio od vas, mada mi naučeno neće mnogo pomoći kada legnem u sanduk – nažalost već polako umirem.
Uvijek kaži ono što osjećaš i uradi ono što misliš.
Kada bih znao da mi je ovaj obrok danas i posljednji, snažno bih vas zagrlio i zamolio bih Boga da mi dozvoli da budem anđeo-čuvar vaših duša. Kada bih znao da su mi ovo posljednji trenuci da vas gledam, rekao bih vam „volim vas!“.
Uvijek postoji novo jutro i život nam nudi jednu šansu da učinimo nešto da sve bude bolje… ali, šta ako se varamo i ako je Danas sve ono što nam je ostalo.
Ne zna se da l’ će Sutra doći. Danas si možda posljednji put vidio nekog koga voliš. Zbog toga – ne čekaj! Uradi to danas, zato što ako sutra ne dođe, zažalićeš za danom kada nisi imao vremena za jedan osmijeh, zagrljaj, poljubac, samo zato što… zato što si bio zauzet!
Potraži ljude koje voliš, šapni im koliko su ti potrebni, voli ih i budi dobar. Nađi vremena da im kažeš „Žao mi je“; „Hvala“, „Volim te“ i sve ostalo što ti je na pameti.
Niko te neće zapamtiti po tvojim skrivenim mislima. Zamoli Boga da ti da snagu i mudrost da možeš izgovoriti sve. Kaži svojim prijateljima i dragim ljudima koliko su ti važni.
Оno što je vrijedno je OVAJ TRENUTAK!”
