Ložio sam se na nju duže vrijeme. Ali baš ono. Prava gradska riba. Prva gimnazija pa faks, bivša odbojkašica, visoka, mršava, rok fazon. Furala je rejbanke, one kroz koje ne možeš da vidiš oči već samo svoj odraz, svijetle farmerke, ponekada dugu kosu vezivala u rep. Znala je i da se skocka, viđao sam je na nekim fensi žurkama. Zasjenila bi buljuk sponzoruša nekom neobjašnjivom toplinom. Sanjao sam je, priznajem, kako se držimo za ruke, samo držimo, ništa više od toga, i šetamo gradom, a ulice postaju sve duže. Onda bih se probudio, udahnuo duboko, obećao sebi kako je sljedeći put sigurno startujem kada je vidim. Zatim bih ponovo žmirio sve u nadi da će se san ponoviti. A jebiga, takav ti je zaljubljen čovjek – slijep, gluh i lud.
Vukli smo se od lokala do lokala, ekipa i ja, tražeći ne znam ni ja šta, dno čaše valjda. A onda je naišla. Dovoljno je bilo jedno ćao, i leptirići u stomaku su proradili. Ili su to jetra i želudac zakukali u isto vrijeme. Nebitno. Pratio sam je kao ker, čekao da negdje uđe, smišljao priču u glavi, a mozak, stara kurva, spavao je odavno. Konačno, na pola glavne, ušla je u „Geto“. Uletio sam za njom. Izljubila se sa drugaricama koje su bile unutra, ja sa konobarima koji su čekali pijane mušterije da ih oderu za kusur. Uzdržavao sam se od pića i vrebao priliku da ostane bar sa jednom drugaricom kako ne bih ispao potpuni debil pred sve četiri. Konačno, dvije su otišle do klonje. Prišao sam i počeo da lupetam.
„Najljepša si na svijetu… Voljeću te do kraja života i čuvati kao malo vode na dlanu“, zatim sam podrignuo na pivo, uhvatio vazduh pa nastavio: „Samo večeras ostani sa mnom, jer mala, noćas ne smijem ostati sam. Ja sam odmetnik bejbe, i kradem tvoje srce. Samo večeras, prepusti se ludilu, ostavi sve iza sebe, sve glupe drugarice, sva pravila, pobjegni sa mnom, negdje daleko, negdje gdje ćemo vodtit ljubav ispred ogledala, i smijati se, dok zvijezde padaju sa neba…“
Zatim je došlo do kratkog spoja u mozgu pa je đavo preouzeo moć govora.
„A možemo i da se goli žvrkamo karminom, slušamo ploče, gutamo lijekove kojima je istekao rok, pa da te onda po***em ludački…“
Gledala me je zbunjeno pet sekundi, zatim opalila šamarčinu, a onda prasnula u smijeh. Rekla je da se manem ćorava posla. Duga veza, zajeban dečko, plan da se pali odavde, svašta nešto. Omirisao sam joj kosu i šapnuo na uho kako bih zbog nje otišao na kraj svuheta. Ni to nije pilo vodu. Okrenula se i otišla. Njene drugarice su se smijale, konobari su se smijali, neki nepoznati likovi su se smijeli, i šanker se smijao, dok je spremao ubitačni koktel da dokosuri ovu budalu…
Nisam htio da prihvatim poraz. U neko doba skočio sam čvrsto riješen da odem ispred njene zgrade. Išao sam kao ludak, umalo podletio pod saobraćaj kod Gušićeve. Na trafici kod skretanja za ekonomski, kupio sam čokalj vinjaka i eksirao ga. Konačno, dovukao sam se do adrese. „I šta sad? Šta dalje kretenu?“ – pričao sam sam sa sobom dok su neke djevojke bježale na drugu stranu ulice – „Došao si bez ikakvog plana. Ok, kada si već došao dovde, u ovakovom stanju, moraš pokušati nešto. Pa da!“
Novi debakl se spremao. Pozicionirao sam se ispod prozora. Počeo sam da je dozivam imenom. Isprva tiho, zatim sve glasnije. Niko se nije odazivao. Zapjevao sam neku serenadu, neki mediteranski pop koji sam čuo na radiju. Alkohol me je radio. Postajo sam ubijeđen kako zvuči sjajno i da se pretvaram u novog Džibonija. Kako sam podizao glas, tako se sve više prozora na zgradi osvjetljavalo. Neki su me gađali đubretom, neki saksijama i upaljačima, ali bilo je i par aplauza. Na kraju je neka djevojka došla i rekla da sam pogriješio zgradu. „Kristina živi u redu iza“ – rekla je smijući se. Krenuo sam ka hali. Negdje u daljini je svitalo. Klinci kod mosta obijajli su sanduk sa sladoledom. Pecaroši su kretali da zauzmu što bolja mjesta…
Autor: Vojislav Vukomanović (blacksheep.rs)
