Priznajem da se ne sjećam kad sam zadnji put to izgovorila.

Bila je to neka tinejdžerska fora koja nam nije izlazila iz usta, a od kad sam prešla 25. i zakoračila u stvarni svijet u kojem mi je “ne moram ja ništa” potrebnije nego ikad, nema ga ni na vidiku.

Moram se javiti na mobitel svaki put kad zazvoni, u vožnji, u kupaoni, za ručkom, u inozemstvu, na godišnjem odmoru i obavezno nedjeljom ujutro dok postavljam nove zavjese u stanu i balansiram na nestabilnom stolcu dva metra nad zemljom. Ne samo da se moram javiti, nego se moram javiti na prvi zvuk zvona.

Moram biti dostupna svugdje i svima u bilo koje doba dana i noći, privatno i poslovno, bez obzira na svoj bioritam, ustajanje u 4:30, odlazak u krevet u 22:30 i onih pola sata odmora poslijepodne koji su mi nužni za normalno funkcioniranje. Ako nisam dostupna mami, mogu očekivati vatrogasce koji mi provaljuju u stan u roku od pola sata; a ako nisam dostupna ostatku svijeta… Kako misliš nisi dostupna?! Pa nisi u nekoj špilji zarobljena da imaš opravdanje za to.

Moram biti ljubazna i onda kada druga strana to ničim nije zaslužila, jer to je zrelo ponašanje. Ne stjeraš ljude ondje gdje im je mjesto, već im kažeš „ako biste dopustili da vam objasnim“.

Moram kroz život hodati kao po jajima, moram se objašnjavati, dokazivati, boriti, gristi, dizati granice, trpiti nepravdu i ono najvažnije, moram prihvatiti to kao normalno.

Kao prvo, ne moram ja ništa!

…rekla bih mami kad bi mi rekla ako hoću van da moram srediti sobu. Jer mami se lako usprotiviti. Mama ti je, rodila te, pretrpila je i gore stvari zbog tebe od te da joj odbrusiš nešto, pa izigravaš hrabrost znajući da neće biti nikakvih posljedica.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“ – zaurlala bi sestri usred svađe, jer znam da je najgore što se može dogoditi kao posljedica toga da fajt prijeđe sa verbalnog na fizički i da me na tom polju pobjedi u pet sekundi i s dva poteza jer je uvijek bila mala žilavica.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“ – odbrusila bi dečku znajući da ću ga time još više isprovocirati, što mi je uostalom u tom trenutku i cilj.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“ – sipala sam nekad doslovno na sve strane, jer lako je biti prgavica u comfort zoni. Ajde ti izađi iz nje pa reci danas nekome da ne moraš ti ništa, s rizikom da se ne dočekaš na mekano.

E, vidiš, to se zove život.

Nije život ono kad te drže pod staklenim zvonom, a ti glumiš veliki bunt, život je ovo danas kad ti se „moraš“ nameće na svakom koraku, a ti slušaš, misliš da ne moraš, ali igraš k’o da moraš. Jer je jednostavnije, jer je bezbolnije, jer ćeš progutati, zaboraviti, pomesti pod tepih, jer će proći, jer si odrastao, jer se to očekuje od tebe, jer se tako stvara kvalitetan stres, jer kvalitetan stres nosi sa sobom cijeli niz popratnih bolesti, ali doć će vikend ili godišnji pa ćeš odmorit od svijeta, odmoriti od moranja, do novog ponedjeljka i novog moraš, a ne moraš.

Sinoć sam gledala u mobitel koji je iz poslovnih razloga zvonio u 22h, jedan dio mozga je govorio „Javi se, moraš se javiti, Nina, možda je nešto bitno“, a drugi dio mu je rekao „Kao prvo, ništa ja ne moram!“. Nisam se javila. I znaš što? Svijet nije stao. Svijet je s druge strane linije čuo „korisnik trenutno nije dostupan“ i nije stao. Svijet je našao neki drugi način ili nekog drugog korisnika i pustio mene da mi jedina briga bude hoću li skinuti šminku prije spavanja vlažnim maramicama ili micelarnom vodicom, dok sam pred ogledalom otplesala mali pobjednički ples jer sam se podsjetila da ne moram ja ništa i da je to u redu.

Uostalom, svijet u kojem postoje ljudi koji bi nazvali nešto „micelarna vodica“ nije svijet u kojem se bilo što mora.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

Autorica: Nina Slišković Goleš