Trebala si zadnju godinu dana provesti od Diznilenda do svakog drugog lenda od šarenila i ludosti, smijeha i radosti, a ti si prošla razvod, preseljenje, useljenje, materin rak, tri operacije, gomile bolnicom opravdanih odsustava, noći kod tate, baka i tetki, rezove i zavoje, terapije, poljupce preko ekrana Vibera, bezglasne moje nikad ispuštene jauke, prigušivač na ružnoćama, da u tvom uhu ostane samo more i muzika i zvuk ringišpila koji se pokreće.
Trebala si zadnju godinu dana provesti od Diznilenda do svakog drugog lenda od šarenila i ludosti, smijeha i radosti, a ti si naučila da je kuća sada stan, kao kolaž papir smo te izrezali iz svijeta kakvog si jedinog znala, dok si uzimala svoje igračke s poda i ostavljala najprvije stečene prijatelje u životu, rasute u ušuškanoj ulici tvog djetinjstva, ispod plavo utihnulih brda, dok smo ti škarama presjekli djetinjstvo ni ne pitajući te, lijepeći te kao da si kolaž papir u novi svijet, dodajući pejzažu nebo, i lica, jednu rijeku, dva slapa, kamenu kulu iznad očiju i nadu da će biti dobro, i samo dobro.
I mada su nam rekli da sud ne pamti takvo istinski mirno okončavanje uobičajeno burnih događaja, i mada smo vlastita pokopali ega na konto tvoga nasmiješenog pogleda, sačuvali te zadnjim ljudstvom u nama od i najmanje traume, nikad te koristili kao štit i oružje, nikad se gledali preko nišana tvojih trepavica, nismo ti iscrtali strane za biranje, jer ti si naša ista voda, Una od Bihaća, spašavali smo tvoje malene snove od kasnijih velikih noćnih mora, a za primitivni krkanluk mahale što žeđa prljavštine i od mizerije tuđih pere svoje falsifikate od života, nažalost funkcioniramo neobjašnjivo složno i danas, nakon svega. I vidiš, ništa to nismo zapravo mi zaslužni. Sve si to…samo i jedino ti.
Veća si od svega, jača si od riječne sedre u mahovini, iako si kuštravi žgoljo.
Sva slabost odraslih bezobzirno se transferira u dječja koljena, dok ih oblačimo na sebe kao pancirke i vučemo u ratove koje nisu tražili, nedorasli smo svom življenju, od njihovog tražeći da ponesu i podnesu mrak, majstori smo natovaranja naših ličnih sjebada na ključne kosti tek iznikle iz cipela broj dvajestri, što trebaju samo Diznilend.
Kako Una kroz sve, kad pitaju, ja te pogledam, šućmurasti mrgudni tvrdoglavče, a ti si veća i od kuće i od stana, izbijaš smijehom kroz krovove, sve do neba rukama, ko krošnja stoljetnog hrasta, prstima smještaš sve na pravilne razmake, svijetu dodaješ svoje izmaštane oblike i nikad nisi razlomak. Sve si ti to perfektno. I razvod, preseljenje, useljenje, materin rak, tri operacije, gomile bolnicom opravdanih odsustava, noći kod tate, baka i tetki, rezove i zavoje, terapije.
Slušam te, evo pjevušiš u sobi, sva si jedan ringišpil nesmirujuć, najlaganijim korakom prešla si najdublje ponore, kao da je ništa, kao preskok lokve, dok sa tatom odlaziš u Široki sretna k'o da ideš na Havaje, dok naš novi život grizeš pustolovnim, krnjavim zubima, dok rupu u mojim prsima ne doživljavaš nikako drugačije osim kao poligon za zalijepiti svog flomasterom išaranog leptira i pokazuješ – koliko mi “veliki” zapravo ništa, baš ništa o životu ne znamo. I u kojem točno momentu postojanja od Diznilenda stvorimo minsko polje. Gdje ginemo svi.
Autorica: Martina Mlinarević Sopta
