Na srbijanskom portalu B92, u rubrici u kojoj čitaoci mogu postaviti pitanje psihoterapeutu, jedno pitanje je izazvalo mnogo reakcija, što samo po sebi, što i zbog oštrog odgovora terapeuta. Čitateljica je postavila ovo pitanje:
“Prije 10 mjeseci rodila dijete zdravo i lijepo k'o sunce. Dobro raste i razvija se. Rodila sam poslije 7 godina braka u 42. godini života. Muči me to što nemam nikakav osjećaj dubinski prema djetetu. Kako da riješim ovaj problem?!!”
A terapeutov odgovor prenosimo u cjelosti:
Naši stari bi’ te pitali: “Pa, što si, onda, rađala?”
Neka naši stari od**bu! Ali se nadam da si sebi postavila to pitanje prije nego što si začela. Mislim da si sebe pitala: “Zašto hoću dijete?” Sa 42 godine, od tebe se očekuje, ako ne pamet, onda odgovornost i ljudskost prema drugom živom biću.
Ukoliko si rodila da bi muža zadovoljila, roditelje obradovala, „tako se mora i mene je neko rodio, pa da rodim i ja” i takva slična pržogrnačka sranja kao opravdanja, onda me i ne čudi što „nemaš nikakav dubinski osjećaj prema djetetu”.
Ali važno je da je ono „lijepo i zdravo k'o sunce”! Što da je ružno i bolesno ne bi’ ga voljela?! Haloooo..?!!
Nemam namjeru da ti držim predavanja, pošto sam ja osoba koja nikada nije htjela djecu. Stvarno nikada! Kada sam ih dobio, tek onda sam shvatio koliki sam imbecil bio! (Nije da sam sada Tesla, ali i dalje mrzim sebe zbog tog stava!) A to „shvatanje bivšeg sebe”, koje je kod većina urođeni roditeljski instikt, kod mene se „pojavio” poslije nekog vremena. Govorim o onom pravom osjećaju roditeljstva ili kako bi ti rekla „dubinski osjećaj prema djetetu”.
Na tvom mjestu bih se obratio psihoanalitičaru za pomoć. To nije, draga Anita, ništa sramotno ili pogrešno! Naprotiv. U tvom slučaju je poželjno i neophodno. Vidi, postoje mnogi medicinski razlozi za takav tvoj osjećaj: postporođajna depresija, narcizam, treba da prođe neki vremenski period,…šta god. Otvoreno pričaj sa njom ili njime, reci joj/mu sve što ti je na srcu..nema čega da se stidiš. Treba da se stidiš sebe ako nisi ništa pokušala a i dalje nastavila da „nemaš dubinski osjećaj prema djetetu”. A ono ne samo zdravo, nego, prije svega lijepo!
Ne, neće ti psiholog usaditi majčinski instikt! Nikako! Može samo da ga pokrene tj. da te natjera da ga sama pokreneš! Ili imaš taj instikt ili nemaš! Poznajem par majki koje ga nemaju, tako da, evenutalno, nećeš biti jedina.
Kako god se završila terapija kod psihologa, od tebe se očekuje, imala ili ne taj instikt, par stvari. Ili bolje reći imaš obavezu: da ti dijete odraste u ljubavi, pažnji, da mu budeš podrška, da od njega napraviš dobrog čovjeka, sposobnog za život, da ga naučiš da voli sebe i druge, da bude zadovoljan sobom….itd. To je i obaveza njegovog oca tj. tvog muža!
Ukoliko ni za tako nešto nisi sposobna (i to je sasvim legitimno), onda ga ostavi ocu. Ako je i on za tako nešto nesposoban (a to bi značilo da je vaš odnos – našla krpa zakrpu), onda dajte dijete nekome za koga znate da ima ljudskosti u sebi tj. posjeduje taj instikt ili ga dajte na usvajanje. Koliko god to zvučalo odvratno (a odvratno mi je i da pišem ovakav prijedlog, ali moram), možda će ga drugi njegovi roditelji načiniti čovjekom, kakvim niste bili sposobni da ga načinite. I to pored svih trauma i problema koje, usvojeno dijete, može da ima zbog toga što je usvojeno. Sve za dobrobit djeteta! Dijete je na prvom mjestu! Uvijek!
U tom slučaju, poštovaću bljuvotinu Zapada (protiv koga nema ništa, osim ovakvih idiotizama koje su nam „patentirali”) zvanu „politička korektnost” i predložiću tebi i mužu tvome šta vam je, tada, činiti.
