Baviti se umjetnošću, u našem društvu ponekad zna biti borba s vjetrenjačama. A biti žena koja hljeb zarađuje u tim vodama – to je još jedan dodatni faktor koji otežava tu borbu. Ali postoje one koje iz te borbe izlaze kao pobjednice – neke od njih su naše SUPER ŽENE.
Baš jedna takva je najnovija članica armije naših sjajnih žena. Ona već godinama gazi daske koje život znače, kao članica stalne postave Narodnog pozorišta Tuzla. Broj uloga koje je utjelovila na pozorišnoj sceni više i ne brojimo. Okušala se i pred kamerama, ali se uvijek vraća “živom” kontaktu s publikom i osjećaju koji, kako skoro svi glumci kažu, može pružiti samo pozorište.
Tuzlanska publika sigurno ne treba posebno predstavljanje, a za sve ostale – naša nova SUPER ŽENA je Elvira Aljukić koja kaže da joj je zanimanje glumice bilo predodređeno, i prije nego se rodila.
Kada se desio prelomni trenutak u Vašem životu kad ste odlučili postati glumica? Opišite nam put od tog momenta do danas?
Iz Vašeg ugla, kakvo je stanje na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni?
Mnogo je talentovanih umjetnika, kolega, ali na ovim prostorima nema mjesta da svi dođu do komadića svoje slave jer su neki koji su trebali da izdignu kulturu i sport, a znamo da jedino tako možemo predstavljati našu zemlju, zadrijemali. Jednostavno, ne žele, zapustili su ili zaboravili na taj segment ili je možda tačnija varijanta da misle da su bolji glumci i umjetnici od nas, pa nas pokušavaju predstaviti na svoj način, što im očigledno ne ide. Nadam da će odustati od tog poduhvata i pustiti da čestito obavljamo svoj posao i da se diče sa nama. Znam ja da je to teško, ali kad bi oni nama vratili sve što je naše njima ne bi ostalo ništa.
U svom poslu jako često mijenjate ličnosti. Da li ste bili u situaciji da trikove sa scene prenosite u stvarni život?
Ja iz života prebacujem u pozorište. To mi je logičnije. Iz života crpim i prenosim na daske da bude uvjerljivije, a ako radim obrnuto, probala sam, to je već viđeno.
Da niste glumica, šta biste bili?
Mnogo toga sam htjela da budem, ali sam shvatila da, kao što sam već rekla, na sceni mogu biti sve što želim i da mi niko ne zamjera ako pogriješim, jer to radim samo dok traje predstava, a sutra sam već nešto drugo, u nekoj drugoj ulozi.
Šta smatrate svojim najvećim ličnim uspjehom?
Lični uspjeh? Još uvijek tragam za njim. Bitno mi je da što više upijem od drugih ljudi, od života i da kradem sve ono dobro u njima, da spoznam ljepotu i strahotu svega što se dešava u meni i oko mene. Rekli su mi da i od mene, dok me gledaju na sceni pokušavaju ukrasti moje geste i upijaju moju energiju (ta kradja je dopuštena). Eto i to je neki uspjeh, ako su uspjeli.(smijeh)
Kako definišete ljubav?
Ljubav je, kad ti zbog nekih ljudi srce bude kao rana, ali rana zbog koje se jedino živi. Kad nam u sjećanje banu neki ljudi i kad smo zavoljeli druge, pa se onda osjećamo nesrećni i krivi.
Kad čujete frazu „uspješna žena“ na kakvu ženu pomislite?
Pomislim na sve žene, uključujući i sebe. Sve one koje su došle, otišle i koje će doći na ovaj svijet. One koje su uspjele ili nisu uspjele da naprave čudo od života. Ponekad su i neki neuspjesi veliki uspjesi.
